RANIERI NE BI IMAO ŠANSE U HNL-U Lakše je biti prvak na Otoku, nego prekinuti dominaciju Modrih

Ostvarili smo sve zacrtane ciljeve u ovoj sezoni, svjedočimo neki dan kako Damir Burić u intervjuu SN-u manirom intaktnog budističkog monaha prelazi preko svoje kolekcije neuspjeha u Hajduku. Momčad mu je treća i baždarena na već poslovičnih dvadesetak bodova minusa iza Dinama u 1. HNL, ali ovoj nevolji čovjek pristupa naoružan višom istinom koja kaže da je život složeni mozaik satkan od pobjeda i poraza. Ostao je bez prilike da se bori za utješnu nagradu u Kupu, a Nikola Vlašić kao Hajdukov najtalentiraniji mladi igrač ulazi u ciljnu ravninu sezone sa dva gola na računu, ali tko će staviti ruku u vatru da već sljedeće sezone Vlašić neće zabiti 20? Ako niste zaslijepljeni klupskom pripadnošću, dolazite u napast da Burićevu i Hajdukovu priču naslovite “stagnacija na najjače”, ali onda ipak prikočite jer...

Tko zna kakva bi elementarna nepogoda zadesila Hajduk ove sezone da je klub umjesto stručnjaka oblikovanog prema visokim bundesligaškim standardima angažirao nekog potrošenog latino šarmera bez pokrića? Evo na primjer - Claudija Ranierija? Nije ovaj tekst zamišljen kao rugalica Buriću; ako vas iritira što se jedan odmjereni džentlmen i solidan stručnjak našao na meti novinskih bodlja, budite slobodni Burićev identitet zamijeniti onim Matjaža Keka ili Andreja Panadića jer svima je na koncu zajedničko da kampanju završavaju praznih ruku, obilježeni kao luzeri s vazda spremnim alibijem kada ih podsjetite da im opus sezone nije blistav.

Namjera je zapravo pokazati na Ranierija koji je ne tako davno jednu karijernu epizodu završio kao notorni gubitnik - za kormilom grčke reprezentacije nije izdržao niti šest mjeseci, uručen mu je otkaz nakon poraza protiv Farskih otoka - ali godinu i pol kasnije evo nam 64-godišnjeg trenera gdje potpisuje rezultat za koji je već rezervirano počasno mjesto u krugu najluđih nogometnih senzacija ikad. Leicesterov naslov engleskog prvaka bajkovitija je priča od one kada je Grčka s Karagounisom i Charisteasom osvojila europsku titulu 2004. godine, ili kada je Montpellier uzeo Le Championnat (2012. godine), ili kada je malena Boavista, inače regularna ptica selica iz višeg u niži rang i obratno, ostavila iza leđa veliki portugalski trojac (2002.). Leicesterov naslov je svjetlo u tunelu korporativno ustrojenog i rezultatski krajnje predvidljivog nogometa, ta je titula inspiracija na najjače.

Počeli smo s King Power (tajlandski trgovački lanac, nap. p.) pričom u ožujku prošle godine kada su zemni ostaci Richarda III vraćeni u gradsku katedralu, a onda se King Power dogodio i u nogometu”, kazat će lokalni turistički vodič ESPN-ovu novinaru. “Očekivali smo da će balon prsnuti 2016. godine, ali nije se dogodilo. Sve je zasluga jedne osobe, Ranierija naravno. Zbog njega je sav grad već mjesecima obojan u plavo, zbog njega za nas znaju širom Azije, čak nas u Južnoj Americi više ne izgovaraju kao li-čes-ter”...

Utrčati prvi u cilj s rosterom skrpanim od jeftinih, otpisanih, neprepoznatih ili starih igrača ispred vodećih plutokrata svjetskog nogometa kakvi su Man United, Man City, Chelsea i Arsenal, po logici stvari nešto je zahtjevniji zadatak nego dokinuti jedanaestogodišnju dominaciju Dinama u hrvatskoj ligi. Takva mogućnost ovdje je unaprijed diskvalificirana jer su suci ionako mafija u službi jednog kluba, a cijela je liga zamišljena kao protektorat i lovište jedne obitelji. Ranierijev primjer u Leicesteru nas tjera da se zapitamo - je li uistinu tako ili svi samo rado pristaju na ovu vrstu anestezije...