Oštrc u Zlataru držao na poluvremenu remi protiv Dinama pa gadno nastradao!

Zvuci “tako je dobro vidjeti te opet...”, potoci gemišta i piva, dječja strka i graja, predivno bablje ljeto, mažoretkinje, a sve to garnirano najvažnijom sporednom stvari na svijetu. Dinamo je u predahu između Arsenala i Bayerna gostovao u provinciji.

Sreću da može ugostiti trenutačno najbolji hrvatski nogometni klub ovaj je puta imao pitoreskni Zlatar, gradić u srcu Hrvatskog zagorja u kojem su igrači lokalnog NK Oštrca “izvukli bingo” i imali čast ogledati se s Dinamom u 1/16 finala Hrvatskog kupa. Iako su poraženi sa 1-7, u Zlataru su imali veliki razlog za slavlje.

Kriza je očito uznapredovala te je izostao miris roštilja i kotlovine što je u vrijeme dok je “bog hodao zemljom” bila regularna “kulisa” ovakvih događanja, no Zlatar je ipak imao sportski doživljaj kakav se ima jednom u životu. Sve je nalikovalo na minijaturno “proštenje” kakva su uobičajena u obližnjoj Mariji Bistrici.

Umjesto Zorana Mamića, koji je u Grčkoj na “opservaciji” Olympiakosa, Dinamo je u Zlataru vodio Damir Krznar, a on je u prvu postavu od standardnih prvotimaca uvrstio samo Machada, Goncala, Hodžića, Ćorića i Matela. Kao što se moglo i očekivati, domaći su se “parkirali” na svojoj polovici terena, odolijevali su zamalo pola sata kad je Machado realizirao najstrožu kaznu poslije faula nad Cekicijem u 26. minuti.

Iako je pritom sve bilo “čisto”, lokalni su navijači suca Juricu Mihalja istog časa prozvali Brunom Marićem. Dakako, i to je samo dio uobičajenog “folklora” na ovakvim utakmicama.

Ono što je nakon toga uslijedilo “zapalilo” je cijeli Zlatar i njihove navijače “Črve” jer je u jedinom izlasku na Dinamovu polovicu prekrasan pogodak glavom s prve stative poslije nabacivanja iz kornera postigao Marko Trčak kroz ruke vratara plavih Antonija Ježine. Igrala se 44. minuta.

- Osjećaj je neponovljiv, nisam ni sanjao da ću zabiti Dinamu, rekao je Trčak, inače 1987. godište, mladić koji je inače inžinjer građevine i radi u projektnom uredu u Zlataru.

Klub čiji je godišnji budžet samo 50 tisuća kuna, što je četverodnevna plaća jednog Juniora Fernandesa, ipak je Zagrepčane “na konopcima” držao jako kratko. Za 1-2 je nakon povratka iz svlačionica u 50. minuti zabio Kobi Morris, svaku mogućnost novog posrtanja Dinama u kupu otklonio je u 55. minuti Cekici, a samo dvije minute kasnije zabio je i Hodžić. Puno realniju sliku postavili su do kraja utakmice Olmo i ponovno Cekici i Matel za konačnih 1-7 i rezultat koji ipak odgovara renomeu ovih dvaju suparnika. Visoki poraz ipak nije pokvario ukupni dojam zagorskim ljubiteljima nogometa, koji su kasnije u obližnjim kletima u skladu s reputacijom proslavili časni poraz...