ON SE PROBUDIO KAO - PENZIĆ Oprostio se čovjek koji je spasio Dinamo od bankrota

Dan poslije bilo čega uvijek je težak. Pa vjerojatno je tako i kad se prvi put probudiš kao penzioner. Dobro, velik dio Hrvata nikad neće saznati kako je to, jer što više radiš, mirovina je sve dalje, ali Jerko Leko dočekao je taj trenutak. Dakle, dan poslije zvali smo da čujemo što radi novopečeni penzić, kako je probuditi se i shvatiti da više nisi profesionalan nogometaš?

- Odmah u glavu, ha? Ne osjećam se još kao penzioner, evo, mlađi sin slavi drugi rođendan pa sam čitavo jutro u pokretu. Tako da i nemam dojam da se nešto promijenilo. Uostalom, ionako je kraj sezone, tako i tako danas ne bi bio trening, stoga me još nije uhvatila ta misao “što ću sad”, haha - raspoložen je Leko, koji nam je, na putu od dućana do kuće, ponovio ono što je govorio u zadnje vrijeme.

Teško iz Dinama

- Nadam se da neću dugo biti izvan pogona, nisam taj tip. Iako sam nekad maštao kako ću, kad završim karijeru, uzeti dvije godine slobodno, biti čitavo ljeto na moru, odmarati se i uživati, ne mogu tako. Volio sam trenirati, igrao sam i kad drugi ne bi, tako bih i sad volio što prije krenuti raditi. Kao trener, naravno. Doduše, imam još dosta posla na Akademiji, imam i ovo ljeto ispite, no vjerujem da neću dugo biti nezaposlen.

Onda je počeo “povratak na teren”. Prvo u noć ranije, na Maksimir, na kojemu mu se ispunila želja.

- Drago mi je da sam uspio odigrati tih 27 minuta. Rekao mi je klupski maser prije utakmice da ne pamti da je tako pripremao za utakmicu nekoga s rupturom od tri centimetra, da netko s takvom ozljedom mora igrati, haha. Ja nisam htio odustati. I, reći ću vam, da sam bio zdrav, ne bi Rog onako prošao i prekrasno zabio, zaustavio bih ga ja ranije. Ovako sam povukao ručnu...

No i taj gol u sebi je nosio simboliku, dosta je podsjetio na onaj pogodak u finalu Kupa protiv Varteksa 2002, kad je Leko isto tako pogodio rašlje i donio Dinamu trofej. Gol koji mu je usmjerio karijeru.

- Istina, ovaj Rogov gol bio je sličan. Pamtim taj Varaždin, kako ne, to je gol koji me zapravo prodao, zbog kojega sam uskoro došao i u reprezentaciju, možemo reći da me lansirao.

Tog ljeta 2002. otišao je u kijevski Dynamo. Njegov transfer vrijedan oko pet milijuna eura zapravo je spasio tada Dinamovu blagajnu. Zadnji dan prijelaznog roka, 31. kolovoza, dan kasnije Dinamo je na Poljudu igrao veliki derbi. Dva tjedna ranije Leko je u 90. minuti susreta u Kostreni, gdje je bio i strijelac, dobio drugi žuti karton. Taman da propusti iduće kolo i zaigra u Splitu.

- Jedva čekam tu utakmicu, idemo dolje pobijediti, jako smo motivirani - govorio nam je tada, brojeći dane do susreta pred punim Poljudom, osjećao je da će tamo biti jedan od glavnih Dinamovih igrača, ostvariti san da zabije Hajduku. Međutim, umjesto na travnjaku Poljuda, bio je u Kijevu.

- Bilo mi je teško otići, nisam bio previše sretan što napuštam svoj klub. Imao sam 22 godine, bio sam, po tadašnjim shvaćanjima, još uvijek mlad, a u Dinamu mi je bilo dobro. No klub je tako odlučio, sve se odigralo brzo, umjesto u Split otišao sam u nepoznati Kijev. Osjećao sam stalno da Dinamu nisam dovoljno dao, da sam ostao dužan i rekao sam sebi da ću se jednom vratiti - ispričao nam je također nekoliko puta. Poučna priča za današnje mlade igrače, u svakom slučaju.

Dakle, tada je bio spasitelj, kao što su općenito tada transferi spašavali klupsku blagajnu. Bišćan, Balaban, Šokota, Marić... I svi su se vratili, barem jednom, ali malotko je karijeru završio baš ovako. Na terenu, uz poklone, pljesak i skandiranje.

- Doduše, nisam završio u Dinamovu dresu, već Lokomotivinu, ali barem je bilo protiv Dinama, haha.

Ponosan je, kaže, na sve i ništa ne bi mijenjao. Jer moglo je biti i bolje, ali i gore i ne vrijedi žaliti ni za čime. Igrao je Ligu prvaka s dva Dinama, u dresu kijevskoga bio je u jednom trenutku igrač s najviše pretrčanih kilometara u jednoj utakmici Lige prvaka, u dresu zagrebačkoga zaustavio je i iživicrao Ronalda, koji će se, možda, u nekim svojim memoarima sjetiti britkog beka s brojem 27. Upisao je 59 nastupa za reprezentaciju, igrao na dva europska i jednom svjetskom prvenstvu, što ćeš bolje?

Sretnih dana bilo je puno, od tužnih pamti dva detalja. Onu Tursku u Beču posebno.

Turska još boli

- Imali smo priliku proći dalje, napraviti nešto veliko. Trebao sam ja ući u igru, negdje se zagubio papirić za izmjenu, dok smo ga tražili, primili smo gol.

Drugi je onaj tragični, životni, prerani odlazak velikog prijatelja Ivana Turine.

- I ovih zadnjih 27 minuta odigrao sam njemu u čast!

Nije tip koji će plakati, poznat je po uvijek dobrom raspoloženju, pristupačnosti, pozitivi. Suprotno od onog lika na travnjaku. Tako je i u subotu u Maksimiru bio raspoložen, nasmijan...

- Dobro ste primijetili tu simboliku, ja sam s brojem 27 otišao u mirovinu, a s druge strane s brojem 27 debitirao je Nikola Moro. Jedan odlazi, drugi dolazi, tako je to. I treba se s time pomiriti. Preda mnom su novi izazovi i ja ih jedva čekam.

Kao što je čekao onu utakmicu na Poljudu, nju nije dočekao. Ovu priliku će, vjeruje, dočekati.

- Nitko ne zna u kojem ću smjeru sad krenuti, ja znam kamo bih volio, među trenere. Odmah, što prije. Ali na kraju ako i budem pauzirao godinu dana, ha, dobro, neću očajavati.

Iako bi se, sigurno, teško naviknuo. Ono što mu nitko ne može osporiti jest da je uvijek davao maksimum, volio je trenirati, volio je igrati, nikad nije bio tip koji će sjediti na klupi ili tribini i radovati se idućoj plaći. Bude li takav i kao trener, a znamo s koliko strasti pristupa toj priči, sigurno ćemo ga još gledati na velikoj sceni. Ovo je tek prvi čin...

Gdje ćemo Leku gledati na početku trenerskog mandata?

- Ne znam, kažem, ja želim krenuti što prije, ali vidjet ćemo što će biti, hoće li se ukazati kakva prilika. Sjest ću ovih dana s ljudima iz Lokomotive, vidjeti kakvi su njihovi planovi. Ovdje sam završio igračku karijeru, volio bih ostati u klubu, pomoći koliko god mogu - rekao je Leko, koji kao svoju trenersku prednost ističe upravo to što je igrao u klubovima različitih rangova.

- Imao sam puno trenera od kojih sam puno naučio, no najbolja je stvar što sam u karijeri igrao i za klubove koji se bore za rezultat u Europi i za one koji ispadaju iz lige... To je iskustvo koje će mi puno značiti u trenerskom poslu - rekao je Leko.