Bulonjska šuma. Zvuči, na prvo slušanje djeluje pomalo mistično, malo ekstravagantno. Ima ona od sveg toga pomalo. Velika je navodno kao tri Centra Parka u New Yorku koji su kao neki pojam prostorne veličine. Dakle, solidno veće. U toj Bulonjskoj šumi, jasno ne baš među drvećem i proplancima, već u tom dijelu grada koji je u biti na rubu Pariza, u četvrti vrlo lijepih stambenih zgrada i kuća, čistih ulica, te prostranih avenija smjestila se Maison du Croatie. Shvatili ste iz prijašnjih desetak dana u kojima vas pomalo educiramo i francuskim jezikom, kako se radi o Hrvatskoj kući. Kuća svih Hrvata ovdje u Parizu, na Olimpijskim igrama. To jest mjesto i predstavljanja naše domovine, promocije turizma, odredište za poslovne kontakte hrvatskih i francuskih tvrtki, ali to je i mjesto na koje s vremena na vrijeme pristignu naši sportaši na malo "jaču" gastronomsku okrjepu (vaterpolisti dosad dvaput, rukometaši jednom). Međutim, ono što je ponajprije ipak Hrvatska kuća jest poprište proslave hrvatskih velikih uspjeha, konkretno medalja. Srećom pa smo ih ovdje već imali nekoliko, a nadamo ih se još. Prvi tjedan je zasad bio "fino" ispunjen feštama.
Svaka je posebna, lijepa, ali ona u subotu navečer je vjerojatno dosad bila najbučnija, najveselija, s najviše pjesme. Ništa čudno kad su u Hrvatsku kuću pristigli Slavonci. Kod njih nikad i ništa nema tiho, polako i kratko. Donnu Vekić i njezino srebro proslavljali su Hrvati iz Bulonjske šume.
Video: Dean Bauer
- Donna, Donna, Donna - orilo se Hrvatskom kućom pri ulasku naše teniske zvijezde. Plavokose Osječanke koja je Hrvatskoj od samostalnosti donijela 45. olimpijsku medalju (s ljetnih igara), od toga 14. srebrnu, zatim 6. tenisku medalju, a čime je tenis izbio na drugo mjesto, odah iza veslanja po uspješnosti ili trofejnosti na ljetnim olimpijskim igrama. Plus još jedna, kratka, ali slatka - Donino pariško srebro je prva hrvatska ženska teniska medalja.
- Iznimno sam ponosna što sam sebi, mojem timu, obitelji i Hrvatskoj donijela ovu medalju. Zahvaljujem i na podršci jer ne mogu opisati koliko mi je to značilo - u uvodnim će rečenicama Donna.
Video: Dean Bauer
- Kad je bilo najteže? To ćemo se mislim svi složiti. Četvrtfinale. Spasila sam meč-loptu, napravila par duplih na svoje meč-lopte, ali kad se igra za Hrvatsku nervoza je doista malo veća. To je bilo presudno.
Donna je imala sjajne dane i na terenima All England Cluba, u dobroj je formi bila i prije OI, iako... kada je došla u Pariz, prva joj je misao bila sasvim drukčija.
- Bože, što ja radim tu. He, he, da, to mi je bila prvo na pameti, ako ćemo iskreno.
- Ha mislim, bila sam ozlijeđena, bolesna, pa su nam onda i otkazali let za Pariz pri polasku iz Zagreba. Ništa nam nije išlo od ruke ili na ruku. Čak sam rekla Nicku (trener Nick Horvat) - "Pa daj, lud ću igrati single, pa nema šanse da osvojim medalju. Idemo se samo fokusirati na miks-parove".
Video: Dean Bauer
Dobro da ju trener nije slušao. A nije mu baš vjerojatno uvijek ni lako...
- Pa, na momente i nije lako - uz smiješak će Nick Horvat.
- Međutim... Donnu je predivno voditi. Znate, ona je jedna ratnica u tijelu dame. Taj dio nje, kad postane ta ratnica, onda es ja počnem ježiti i taj dio je meni najdraži. Ona je mene dotjerala do ovog gdje sada jesam jer ja sam bio nepoznat, nisam bio ni neki jako poznat tenisač, da bi Donna mene učinila ponosnim. Vjerovao sam u nju puno, puno prije nego li se ovo dogodilo. Išli smo meč po meč. Iskreno nisam gledao ždrijeb, nisam išao toliko daleko. Kada smo došli do Cori Coco Gauff ja sam stvarno mislio, očekivao da Donna to može dobiti jer ona ima igru za nju. Tad se otvorilo, ali je tad i krenuo pritisak jer smo vidjeli svjetlo na kraju tunela, da je medalja "tu", na dohvat ruke.
To je bio ona prvi, službeni i protokolarni dio proslave u Hrvatskoj kući. S naglaskom na službeni. Onaj najbolji je tek slijedio. Šećer na kraju. Ha, u biti sol jer majstori iz kultnog splitskog restorana Zrno soli, osim što su pripremili delicije, spravili su i koktel i kozice a la Donna. Makar, pustimo i koktele i kozice jer tada tek, u trenucima potpunog opuštanja, nakon pet mečeva u pet dana, iscrpljena i umorna do boli, pokazala je Donna svoje pravo, slavonsko lice. Krenula je pjesma okružena svojim prijateljima, "legama" kako to Slavonci vele.
- "Sa prozora opet vire
ona stara dobra lica
ma, ne zna se što je šire
ili duša il‘ ravnica
Inati se, Slavonijo
ljepota nek‘ tvoja boli
nema onog ‘ko te ne zna
‘ko te ne zna, a ne voli"
Slavonija usred Bulonjske šume. Oprostite, ali dirnulo je vašeg izvjestitelja i raspametilo ga. Dobro, ne baš puno jer za puno treba i pameti ima puno.
"Pao" je tu i Oliver i "Kad dođeš mi ti...". Pa klasične navijačke poput "Bježite ljudi, bježite iz grada..."; "Zovi, samo zovi" i jasno "Moja domovina".
Pun uviđavnosti za kolegu Dražena Brajdića iz Večernjaka, poznatijeg samo kao Brajda, sugerirao sam glasno – "Joj, dajte još neku pjesmu da video snimi i Brajda".
Na to je odmah uz nas reagirala i Kolinda Grabar Kitarović
- Joj da, "Pod brajde"... to je tak lijepa pjesma.
Je, ali mislio sam na kolegu jer njemu je nadimak... Nema veze, odustadoh od pojašnjenja. Nije ni bitno. Slavonski tulum uz hrvatske, domoljubne pjesme nastavio se duboko u noći. U noć iz bulonjske šume. Do kada? Sam Bog zna. Novinari su oko ponoći nastavili domu svom, što u uvjetima Pariza rijetko kada iznosi manje od sat vremena. Posebno noću, subota na nedjelju, s presjedanjima autobusa, dva metroa, pa tramvaja...
Da mi u uhu još nisu odzvanjali milozvučni napjevi iz Hrvatske kuće, put bi bio teži i duži. Ovako... Ovako jedva čekamo novo veselje iz Kuće svih Hrvata, iz Maison de Croatie, iz Bulonjske šume.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....