Bio je kraj kolovoza 2004. godine, a OAKA je bila krcata. Amerikanci, koje su predvodili Stephon Marbury i Allen Iverson, pa tu nije mogao ništa popraviti niti jedan Tim Duncan, svakako ne tadašnji klinci poput LeBrona Jamesa, Carmela Anthonyja ili Dwaynea Wadea, stigli su ispred zida. Ne znam je li im bilo teže na parketu polufinala, gdje su ih razmontirali Argentinci (89:81) ili im je strašnije bilo slušati orgijanje prepune OAKA Arene koja je slavila svaki poen Argentine i svaki promašaj Amerikanaca.
Neću zaboraviti, čak su i neki američki novinari koji su sjedili sasvim blizu, navijali za - Argentinu.
Tadašnji SAD nije bio najbolji koji se mogao skupiti, ali je bilo dovoljno arogantan da na sebe privuče sav bijes koji je tada emitirao SAD. Bilo je to vrijeme administracije Busha mlađeg, bilo je to vrijeme u kojem je SAD glumio policajca na Bliskom Istoku i bilo je to vrijeme kad Amerikanci nisu bili prihvatljivi kao što su to bili prije toga, ili kao što su to danas.
Nikada neću zaboraviti i veselje španjolskog novinara nakon pobjede Argentine. Čovjek je plesao po stolu, nosio runde piva.
Bio je to trenutak u kojem je svijet poslao jasnu poruku kako Amerikanci nikada više neće moći do zlata u sportu koji su izmislili ako ne budu momčad i ako na Igre ne pošalju baš sve najbolje što imaju.
Upravo se to, manje ili više, događalo na Igrama koje su uslijedile. Četiri godine kasnije su Španjolci prijetili, bili na i minus dva u finalu uoči posljednjih minuta u Pekingu, no Kobe Bryant je uzeo loptu i priča je stala prije nego li je i počela izgledati ozbiljno. Sve poslije toga je bilo lagana šetnja.
LeBron James je 21 godinu u ovom biznisu, nitko nije toliko dugo na vrhu i nitko nikada nije toliko dugo dominirao. I kao takav sve je znao. Lanjsko SP na kojem su Amerikanci ostali bez medalje, bio je jasan signal da za Pariz trebaju okupiti sve najbolje. Na koncu LeBronove karijere, za završni pečat njegove ostavštine.
Ne znam jesu li se LeBronu počele ukazivati slike iz OAKA Arene otprije 20 godina kad je Srbija imala 17 poena viška u drugoj četvrtini pariškog finala, ili kad su Srbi ušli u posljednjih deset minuta u četvrtak s plus 13. Ali, svi smo vidjeli što se dogodilo u posljednjih deset minuta.
Možda je to bilo najboljih deset minuta ikada američkih košarkaša na Igrama. Možda je trebalo odigrati najboljih deset minuta ikada za svladati Srbiju i ući u finale. Možda smo doista u četvrtak navečer gledali najbolju utakmicu svih vremena.
Za takvu, jasno je, trebaju dva protivnika. Treba i ludi scenarij. I nekoliko heroja.
Kad je Steph Curry pogodio svoju četvrtu od devet trica, kad je izbacio loptu iz kornera i dok je ona bila u zraku okrenuo se prema američkoj klupi, vjerojatno su pomislili da je to večer u kojoj ne mogu izgubiti.
No, pogađali su i Srbi, sipao je Bogdanović, sipao je Avramović, sipao je Dobrić, sipao je Gudurić. Problemi su nastali za SAD kad je Curry morao odmoriti, dok je Steve Kerr odlučio dati priliku, želeći vidjeti kakav im je dan, momcima s klupe. U to vrijeme Svetislav Pešić je na klupi bio Kari prije Curryja. Složio je kombiniranu obranu s kojom se SAD nije mogao snaći. Edwards, Holiday, White i društvo s klupe počelo je promašivati, dok nikoga nije bilo na napadačkom skoku. Srbija je nastavila trpati, šutirala je za tri 15-30 na ulasku u posljednjih deset minuta i bila je u predvorju raja.
Onda su Ameri shvatili kako je vrag odnio šalu. Steve Kerr nije mijenjao petorku u kojoj su bila četiri MVP-ija, Curry, James, Embiid i Durant, tu je kao ispomoć bio i Booker. James je uhvatio pod svoje Nikolu Jokića koji je utakmicu uveo u svoj ritam, obrana Amerikanaca otjerala je loptu Srbije gotovo na centar. Krenuli su braniti, krenuli su trčati. I kažnjavati u napadu.
Nije to više bila priča u kojoj će lopta biti samo kod jednog i taj će odvest utakmicu do kraja. LeBron je izvadio sve što ima na teren, sav svoj arsenal atletike i fizike, Steph Curry je tražio otvoren šut, ako ga nije bilo radio je prednost na prodorima, Kevin Durant je uzimao na sebe važne lopte, dok se Joel Embiid napalio i na tribine i na Jokića. Važnu je tricu stavio i Devin Booker.
Srpska prednost samo je kopnjela, a kad je kod plus dva na dvije i pol minute do sirene Ognjen Dobrić ostao sam poput duha na šutu za plus pet, pa je promašio, Srbija se pretvorila u izgubljenu lovinu. Ognjen Dobrić je znao kakvu loptu ima u rukama, nitko ga nakon utakmice nije mogao zaustaviti u ridanju suza.
Ali, na kraju dana, on nije bio taj. Je li Pešić pogriješio što završnicu nije odigrao s Aleksom Avramovićem, to će ostati za srpske analize i za vječna pitanja u košarkaškim diskusijama. Ali malo se toga moglo prigovoriti Srbiji. Malo, jer je SAD izvukao najbolje što je imao i to najbolje što ima moralo je odigrati najbolje što može.
- Imam 39 godina i ovo je moja 22. profesionalna sezona. Ne znam koliko ću više imati prilika i koliko ću imati šanse natjecati se za nešto veliko i igrati velike utakmice. A ovo je bila velika utakmica.
Više od takvog komplimenta koji je stigao od LeBrona Jamesa, Srbija nije mogla dobiti.
Iako, između suza i očaja Srbi su se bavili sucima. Oni su FIBA-ini suci i nisu najbolji na svijetu, što je ogromna glupost današnje košarke, isti ti suci nisu svirali korake Embiidu ili Jamesu, ali isto tako nisu utjecali na konačni rezultat. Srbija je izgubila jer je šutirala za tri 0-9 u posljednjoj četvrtini, SAD je slavio je jer je posljednju četvrtinu dobio 32:15. Kraj.
- Kod nas se kaže da onaj tko gubi ima pravo na ljutnju. A mi smo ljuti - rekao je Pešić.
A Bogdan Bogdanović je kroz suze dodao:
- SAD nije trebao takav tip pomoći. Nama nisu pomagali kad su nas američki igrači hvatali s dvije ruke. Igrali smo najbolje što smo mogli.
Bilo je to pretjerivanje poraženih, a srpski mediji, skloni da od poraza rade predstave i pobjede, čak i kada mediji kao takvi uopće nisu postojali, svemu su dali svoj obol.
SAD je u finalu jer je bio bolji. Srbija nije u finalu jer je u završnici utakmici, kad su pale maske imala dva "i pol" igrača na razini koju su igrali Amerikanaca. Imala je Srbija savršenog Nikolu Jokića, odličnog Bogdana Bogdanovića i "pola" u Vasi Miciću. Bilo je to premalo.
Opet, ono što će ostati kao poruka ove utakmice jest činjenica da je SAD izvukao trolist veterana koji igraju svoj posljednji turnir za reprezentaciju. Što će biti s Amerikancima kad se povuku LeBron James kojem će u prosincu biti okruglih 40, Kevin Durant kojem će u rujnu biti 36 ili Steph Curry koji u ožujku napunio 36?
Svijet je tu, Francuzi su finalu Igara, i tu će SAD biti ogromni favorit u subotu navečer, ali Francuzi su imali na ovogodišnjem NBA draftu pet izabranih igrača, posljednje dvije sezone imaju prvi pick (Wembanyama, pa Risacher), ovo su ljeta imali trojicu u prvih šest pickova. Nikola Jokić, Luka Dončić i Giannis Antetokounmpo kao na traci uzimaju ozbiljne NBA nagrade.
SAD će nastaviti dominirati samo ako za svako sljedeće natjecanje, bilo da je riječ o SP ili Igrama bude došao kao momčad. A ne kao skup zvijezda. Jer, ostatak svijeta je shvatio da je blizu. Nitko se više ne boji Amerikanaca, nekom novom Ognjenu Dobriću na plus dva i dvije i pol minute do kraja više neće zadrhtati ruka...
Najteže je bilo u četvrtak, a i u petak - Srbiji. Već u subotu od 11 sati čekaju ih Nijemci. Koji su odigrali najlošiju utakmicu u posljednje tri godine u polufinalu protiv Francuza, dok im je i tretman kod sudaca bio lošiji nego Srbiji kontra SAD, pa nisu kukali. I nikada nisu osvojili olimpijsku medalju i bit će ludo motivirani. Usput, oni su svjetski prvaci, nemojte to zaboraviti, dok po profilu momčadi ne odgovaraju Srbiji. I igra se za broncu u 11 ujutro.
A finale? Pjevat će se Marseljeza, Joel Embiid će biti "neprijatelj broj 1", dok će Francuzi tražiti čudo. Čudo je, međutim, već to što će igrati ovo finale. Čudo je što su prošli Kanadu, čudo je što su prošli Njemačku.
Vincent Collet se posvađao s Evanom Fournierom uoči četvrtfinala, Rudy Gobert je morao na sitnu operaciju prsta. Stoga su Francuzi napravili promjene. Puno je više minuta dobio Isaia Cordinier, puno je više minuta dobio Mathias Lessort i dominira Guerschon Yabusele.
Vjerojatno je to premalo za SAD. Ali, trebalo je biti i za Kanadu i za Njemačku. Vrijeme će, kako bilo, u subotu od 21.30 stati na Igrama. Jer igrat će se košarkaško finale u Bercyju.
Okršaj SAD koji je ovaj sport izmislio i Francuske koja je od ostatka svijeta ima najbolju šansu da prekine dominaciju SAD. Ne na ovim Igrama vjerojatno, ali na onim sljedećim, tko zna...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....