Naša junakinja olimpijske srijede - makar i puno više i dulje - u Parizu je dakako Barbara Matić. Osvajačica prve olimpijske medalje u povijesti hrvatskog juda, ali i osvajačica prvog hrvatskog zlata na ovim Igrama u Parizu. Sva slava i čast jasno da pripadaju njoj, kao i snopovi reflektorskog svjetla. No, kao što se veli da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena, tako i iza svakog sportaša/sportašice valja potražiti onog ili eventualno onu, koja tog sportaša vodi, trenira, odabire, "teše", mukotrpno i svakodnevno radi. U Barbarinom slučaju je to Vladimir Preradović.
Izbornik hrvatske ženske judaške reprezentacije, ali i trener Barbare Matić. Dosta dugo već trener jer njihova suradnja traje od Barbarine sedme godine, dok je bila curetak koji je tek kretao u osnovnu školu. Tamo u Splitu, na Pujankama. Rade zajedno ima sad već pune 22 godine. Treneru, dan nakon zlata...
- Uh, što reći. Jednostavno sam toliko ponosan, sretan. Olimpijska medalja je san svakog sportaša, svakog trenera. Onda još zlatna, te uz ovakvu dominaciju cijeli turnir. Ne mogu reći da se prošetala, ali je pokazala takvu sigurnost da je nevjerojatno. Barbara je baš dominirala nad svim curama koje su stale ispred nje. Ponos, sreća sve me to obuzima i drži još uvijek. A najviše sam se zapravo radovao nakon polufinala jer kada je to prošla, osigurala medalju, to je bio pad kamena koji nam je pao sa srca. Naravno, vrlo brzo smo mi skupili glave i znali što nas čeka, da ide još glavna borba i da je to sad ili nikad.
U polufinalu, ali onom koje je prethodilo Barbarinom, navijali smo za Njemicu Butkereit protiv Austrijanke Polleres. Neovisno što je Njemica viša od Barbare, ali Polleres je djevojka koja je znala često raditi probleme. Uostalom, omjer protiv Barbare je 6-4 u korist Austrijanke, dok je Butkereit izgubila gotovo pa svaku od Barbare. Prije finala 5-1, sada je dakle i 6-1. Ne velimo da Barbara ovdje u Parizu nije bila spremna i za Polleres, no ako se može birati...
- Pa, kad biste me pitali koga bih od njih dvije želio u finalu, rekao bih Butkereit. Iako je dugačka, visoka, nezgodna, ali nije toliko fizički jaka. Dakle da, priželjkivali smo i mi Njemicu.
Kakva je bila taktika za finale?
- Brzo kretanje, brze ruke, koordinacija između primanja i garda, kretanje u desnu stranu, nedopuštanje Njemici da prekriži Barbarinu lijevu ruku. Barbara s tim svojim kretanjem, gardom i svime što ona ima, nije dopustila Butkereit da ju ugrozi, a s druge strane nije trebala ništa pred kraj riskirati. Nije bilo potrebe.
Trener je spominjao Barbarin savršen dan, no mi bismo nadopunili i rekli da je ovo Barbarina savršena godina. Čudesno je to što ona čini ove 2024. Šest turnira - šest medalja, od toga pet zlatnih. Od tih pet zlata, dva su kolosalna - olimpijska pobjednica u Parizu i prvakinja Europe u Zagrebu. Ono što sa strane zamjećujemo jest neka promjena u njoj. Nije samo judo u pitanju, odnosno ono se najbolje istina zrcali na tatamiju, ali mentalno nam se čini drukčijom, smirenijom...
Naša zabluda ili ipak postoji nešto?
- Promijenili smo to da je s Barbarom sada tim ljudi. Dosad sam bio samo ja. Onda sam ja bio i tata i mama i trener i psiholog i fizio i kondicijski... Sve, a u vrhunskom sportu je to teško. Gledali smo kako to druge nacije rade i pokušali smo napraviti isti model. U našem klubu, Judo klub Pujanke, skupili smo glave, angažirali ljude da rade svatko na određenom području. Sad imamo oko Barbare tim ljudi. Ima kondicijskog trenera, to je Renato Šunjerga, medicinski tim koji nas prati, dr. Boris Bećir. Tu sam ja kao glavni trener, ali i popratni ljudi, sportski psiholog, nutricionistkinja. Kad sve sve te kockice slože u jedno, kada svi guramo u istom smjeru, ali svatko u svojoj specijalnosti, onda je to pravi put. Samo da podsjetim, Barbara je 2014. kada je imala 19 godina, bila peta na seniorskom Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Vrlo je malo falilo da već tada osvoji medalju. Ona je već tada bila konkurentna za najveća natjecanja, ali zadržati tu konstantu kvalitete i rezultata, za to vam treba tim ljudi. Kad ste sami... Evo vam jedna situacija, odavde, iz Pariza. Nas troje (Matić, Šunjerga i trener Preradović) smo na zagrijavanju uoči natjecanja, bodrimo se, odredili smo taktiku. Pokraj nas Nijemci, njih je osam. Njih je ukupno osam, a nas troje. Opet, mi smo bolji. Makar ponavljam, mora se imati određeni krug ljudi, ekipu, tim oko sportaša. Za vrh se to mora.
Barbara i njezin trener se razumiju u pogled, međusobno povjerenje je silno. Oni koji su gledali olimpijske prijenose Barbarinih borbi, mogli su vidjeti nešto što gledamo u dvoranama već dosta vremena. U svakom, ali doslovno svakom mogućem trenutku, Barbara Matić koja je izvanredno već iskusna judašica, uvijek pogleda u trenera. Za svaki slučaj. Kao da traži potvrdu nastavka onog što radi dobro ili čeka ispravak, drukčiji put koji vidi Vladimir Preradović.
- Buka u dvorani može biti ne znam kolika, ali Barbara je već "baždarena" na moj glas. Samo mene čuje. Je, pogled je uvijek prema meni i makar i ne mora, ona me čuje. Najljepše je kada malo nakon onog što sam rekao, ona radi u borbi.
Ta veza, povjerenje i suradnja sportašice i trenera traje od 2002. godine. Tada je, jednog ljeta, jedna malena djevojčica došla u Judo klub Pujanke, u famozno atomsko sklonište. Danas, 22 godine kasnije njih su dvoje na sportskom Olimpu. Je li išta te 2002. upućivalo na nešto posebno?
- Barbara je od početka pokazivala talent. To definitivno, ali onaj trenutak kad se kao mlađa kadetkinja, nakon trodnevnih priprema u Zagrebu, odmah navečer u Splitu, tek smo se vratili, pojavila na treningu iako nije trebala, nisam očekivao i ona jedina iz sve te generacije cura... To je bio trenutak kada sam znao da je to cura koja je spremna osvojiti puno. Sve.
Zanima nas trenerovo viđenje, rekapitulacija borbi u Parizu. Od meča do meča. Počinjemo dakako s Kim Polling. Kolo drugo, nastup prvi...
- To je cura s kojom je Barbara do Pariza imala negativan omjer. Minimalno, ali jest. Nezgodna je, svi smo se malo pribojavali nje. Međutim Barbara je baš od te borbe pokazala da je ona ta koja dominira. Riješila je to vrlo jednostavno, ipponom.
Ai Tsunoda, Španjolka i četvrtfinale.
- Znali smo da će to ići u "zlatni bod" i na kazne. Jednostavno, i jedna i druga ne da ne mogu jedna drugu baciti, ali se jednostavno toliko dobro poznaju da je to uvijek taktičko nadmudrivanje. To smo dobili na tri kazne. Isto po meni dominacija. Zapravo je i to pobjeda vrijednosti ippona jer se Tsunoda branila da ne bi pala i tako je dobivala kazne.
Sanne van Dijke iz Nizozemske je bilo polufinale.
- Cura koja ima prije Pariza već jednu olimpijsku, dvije svjetske medalje. Pribojavali smo se te borbe jer je van Dijke iznimno snažna, ali Barbara je još jednom dobrom taktikom pokazala da je bolja. Barbara je pokazala kako vjeruje u sebe, u to što radi.
Zaključno, finale s Miriam Butkereit.
- Jako dobra reakcija odmah u početku, u parteru, zahvat držanja do 18. sekunde. Dvije sekunde joj je samo nedostajalo da završi onda ipponom. Šteta, ali jako dobrom taktikom kretanja privela je rutinski posao kraju - zaključio je svoju priču o pohodu do zlata Vladimir Preradović, trener olimpijske pobjednice.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....