Treneri u HNL-u misle isključivo na sebe, a Sopić se držao integriteta i zbog toga postao bivši

Drugi dio prvenstva SHNL-a starta u jeku zimskog prijelaznog roka. Za naše trenere to i nije najpovoljnija opcija jer do 17. veljače i eventualnog kompletiranja kadra može proći i pet od preostalih 18 kola prvenstva. Utoliko je teže analizirati što su do sada učinili klubovi na planu selekcije, dijelom i zbog temeljnog faktora prijelaznog roka. Novac. Realno gledano u SHNL-u uzbudljiv mercato može imati tek Dinamo. Zagrebački klub zaradama u Europi, a potom i od transfera, može trgovati na višoj razini u odnosu na ostatak lige. Iako su sedam bodova “moćniji” od Modrih, u Rijeci i Hajduku imaju sasvim drugačiju dinamiku prijelaznog roka.

Njihovo ponašanje u siječanjskom mercatu, kao uostalom i ljetnom, definiran je manjkom sredstava. Utoliko je lakše, primjerice, shvatiti da na Poljudu svi sportski direktori svijeta, neovisno o znanju i umijeću pregovaranja, imaju limite da ispune želje trenera odnosno navijača. Teret njihovom djelovanju je još veći uzimajući u obzir da je okruženje iznimno zahtjevno i želi natjecateljske maksimume. Rijeka slično funkcionira, fokusirana na balans prihoda i rashoda, a zahtjevi okruženja ipak su manje maksimalistički nego u Splitu. Uvjerljiv je dojam da je u sličnim balansiranjima možda i zbog toga Rujevica ipak umješnija od Poljuda...

Kojekakvi laici po klubovima, svejedno jesu li predsjednici, direktori ili nešto treće, diktiraju selekcioniranja trenerima

Prijelazni rokovi, i zimi i ljeti, za SHNL klubove predstavljaju kontinuirani remont. Za razliku od sličnih europskih funkcioniranja, kod nas je taj remont uvijek “generalni”, dakle opsežan. Čelnici klubova će kazati da je to neminovnost za preživljavanje, iako brojke transfera ne odaju pokrića takvim stavovima. Na stranu više-manje značajnije prodaje Dinama, Rijeke, Hajduka ili Osijeka, te manji ali egzistencijalni transferi drugih klubova, mercato SHNL-a je masovni tranzit igrača bez odšteta. U tom kontekstu je logično pitati što naša struka čini, što znači ili što bi trebalo u tom smjeru djelovati da se selekcije odvijaju po nekoj logici, prije svega dugoročnije vizije...

Čelnici klubova, naravno, trenerima remete takav pristup. Nameću im kadar, a na temelju rezultata ih brzo smjenjuju. Jedino čudnije od takvog pristupa je to kako si treneri dozvoljavaju takve statuse. Kojekakvi laici po klubovima, svejedno jesu li predsjednici, direktori ili nešto treće (sive eminencije) diktiraju selekcioniranja trenerima i zbilja je nerazumljivo kako treneri uopće misle da će nešto uspjeti učiniti ako nemaju utjecaja na slaganje kadra. Svodi li se sve na to da drže posao, i plaću, dok mogu, pa onda sele iz jedne “laičke oaze u drugu” po istom itineraru?

Paradoks je da Akademija trenera proizvodi “pro i ine licence” kao na tekućoj vrpci, a status trenera nikad nije bio slabiji

Jedna od grotesknijih priča u tom smislu bila je ona iz Rijeke, gdje je Željko Sopić odbio uvrštenje na teren igrača iz SAD-a, kojeg je predsjednik Mišković vidio kao aktera za koji sponzorski milijun više. Sopićeva vizija je bila suprotna, on tog igrača nije vidio ni za zapisnik, a kamoli za igru. Držao se svojeg trenerskog integriteta, ali je tog trenutka zapravo završila njegova priča na Rujevici, iako je formalizirana kasnije zbog navodno drugih problematičnosti. Takve i slične situacije, u hrvatskog nogometu nisu sporadične, nego su praktično standardi tretmana struke. Pogotovo po omladinskim kategorijama...

Bjelica je zadnji u nizu trenera koji su smijenjeni u SHNL-u

GORAN MEHKEK Cropix

Statusno diskvalificiranje hrvatskih trenera, a na što ukazuje intenzivno smjenjivanje (najočitije), odnosno manjak uvjeta da bi oni pokazali svoju stručnost (manje promicana realnost), jest temelj na kojem se generira dovođenje stranaca, ali i stvara dojam kako kod nas nema više dobrih stručnjaka. Paradoks je da Akademija trenera proizvodi “pro i ine licence” kao na tekućoj vrpci, a njihov status nikad nije bio slabiji. Bio bi grijeh kazati da treneri nisu i sami značajno pridonijeli obezvrjeđivanju svojih pozicija. Jedan od glavnih tereta im je to što misle isključivo na sebe, spremni su na kompromise s upravama ne mareći gdje to u konačnici vodi. Zato se ne udružuju cehovski, niti govore javno istine o tome da hrvatski nogomet ne ide u dobrom smjeru, odnosno zašto je tome tako.

Svega toga nije bilo ni u bližoj prošlosti, naprotiv, bilo je deset puta gore, ali su se igrači i igra više razine uspijevali stvarati

Pritom, neovisno je li domaći ili stranac, treneri su prihvatili generičku priču o nogometu. Ponavljaju iste fraze, promiču teze o nogometu kao gladijatorskoj borbi jer tako ide u svijetu, pa onda tako stvaraju alibije zašto nemaju rezultat, nisu stvorili igrača i slično. Uz nadopunu kako nema kvalitetne infrastrukture za trening.

Svega toga nije bilo ni u bližoj prošlosti, naprotiv, bilo je deset puta gore, ali su se igrači i igra više razine uspijevali stvarati. Zašto? Držalo se do postulata nogometa, nije se opsesivno nametalo fizičku komponentu jer na ovim prostorima ona nikad neće biti kao u drugim europskim i svjetskim regijama. Osnova je bilo igranje nogometa, uz što bolju moguću fizičku komponentu. Ta je razlika stvarala onda i razliku uspjeha, transfernog prihoda. Treneri su imali svoju ideju igre.

Ona nije ovisna o proračunu, pomoćnim terenima ili lijepoj Instagram priči, da bi bila vidljiva i prepoznata kao ideja. Ona može biti samo više ili manje uspješna, a na što utječe proračun, uvjeti i kvaliteta igrača. U SHNL-u, i niže, gotovo je unisona retorika i fraze, a prepoznatljivih ideja nogometa, koje o treneru govore u praksi na terenu, i potiču povjerenja okruženja i javnosti, kao da više nema, ili nisu više na cijeni da bi se funkcioniralo u domaćem nogometu...