Maroko je najbolji primjer da se do rezultata može doći i s malim posjedom lopte

 ADRIAN DENNIS Afp
Moderni nogomet

Novi trendovi Mundijala: Posjed lopte otišao u povijest, a slobodni udarci i dalekometni golovi sve rjeđi

Maroko je bio 27. ekipa SP-a po posjedu lopte, a Japanci, koji su ispali u osmini finala, 31.
Piše: Andro PolićObjavljeno: 21. prosinac 2022. 23:00

Opjevana "tiki-taka", uzbudljive uvertire susreta i praćke iz slobodnih udaraca, prema najnovijim trendovima nogometnih predstava na daskama Mundijala, postali su tek materijali za epizode TV kalendara. Sada već arhaični obrisi odbačeni su u prašnjave pretince na dnu spremnika taktičkih zavrzlama, a "ubijanje" suparnika u pojam beskonačnim heklanjem mreža i stezanjem obruča sve češće postaje - relikt prošlosti. Trendove netom završene svjetske smotre najlakše je dočarati kultnom izjavom bivšeg argentinskog izbornika Jorgea Sampaolija.

- Upoznao sam djevojku u baru. Razgovarali smo cijelu noć, platio sam joj nekoliko pića, a onda je došao neki lik i ona je otišla s njim. Međutim, to nije bitno, jer sam ja imao veći posjed tijekom večeri - krajnje ironično je Sampaoli komentirao važnost lopte u nogama.

Tako u katarskim pustinjama, prvi put u posljednja četiri izdanja Mundijala, veći posjed nije nužno značio i - trijumf. Najbolji dokaz možemo pronaći u slavlju kojim je Japan osigurao dvoboj s Hrvatskom. "Plavi samuraji" uzeli su puni plijen protiv Španjolske s tek 17,7 posto posjeda, dok su se protiv Nijemaca "razbacali", pa su njih nadigrali imajući loptu u nogama 26 posto vremena. Momčadi s većim postotkom lopte u nogama u Kataru, odnosile su tek u prosjeku 1,35 bodova po utakmici, dok su više ugrabile one reprezentacije koje nisu gajile držanje posjeda. Na prvenstvu 2010. momčadi s više posjeda po utakmici osvajale su prosječno 1,6 bodova. Još jedan kvalitetan argument za početnu tezu su i "lavovi s Atlasa". Maroko je prosječno, u sedam odigranih utakmica, imao 38 posto posjeda, po prosjeku vremena s loptom u nogama bili su 27. reprezentacija turnira, a ipak, uzeli su "drvenu medalju".

I dok je u Rusiji prije četiri godine remi bez pogodaka bio pravi endem (samo su Francuska i Danska odigrale 0-0, u skupini), u Kataru je taj rezultat viđen sedam puta, pribrojimo li u tu statistiku i susret Španjolske i Maroka, koji je završen bez pogodaka, a pobjednik je odlučen tek nakon 11-eraca. Pogoci su na svježe završenom turniru najrjeđe padali u prvih četvrt sata utakmice, a uspavani ulasci u utakmicu rezultirali su sterilnošću igrača koji su u tom razdoblju producirali ukupno 15 pogodaka, najmanje u recentnoj povijesti svjetskih prvenstava. Obrane su najčešće kapitulirale u posljednjih 15 minuta (uključujući i sudačku nadoknadu), čak 46 puta. Najlakše opravdanje za takav podatak moguće je pronaći u "stezanju uzdi" Pierluigija Colline, šefa Fifina sudačkog odbora, koji je rekao "dosta" krađi vremena, izležavanju igrača i odugovlačenju, pa su tako debele sudačke nadoknade postale dodatni posip svjetskom nogometnom folkloru.

Ipak, pogoci su, za razliku od prethodnog izdanja turnira, padali u nešto drugačijim varijantama. Za razliku od 49 posto pogodaka iz "otvorene igre" s ruskog SP-a, reprezentacije su u Kataru iz "otvorene igre" našle put prema mreži kod ukupno 69 posto postignutih pogodaka, ujedno i najviše na posljednja četiri SP-a. Tek jedan posto pogodaka otpada na direktne pogotke iz slobodnih udaraca, a zasluge se mogu pripisati jedino Luisu Chávezu i Marcusu Rashfordu, koji su za Meksiko, odnosno Englesku, uspješno nasamarili žive zidove i vratare, te kreirati jedina dva direktna pogotka iz slobodnih udaraca.

Teške dane proživljavaju pogoci iz prekida (korneri, slobodni udarci, 11-erci). U Kataru smo ih vidjeli 25 (u prijevodu 2,8 posto) što su povijesno niske grane. Jasno, iole upućenom čitatelju na pamet bi odmah pao i vjerojatno najveći razlog za takvu statistiku - treneri i igrači u reprezentaciji nemaju vremena za uvježbavanje prekida.

Na tragu manjka dalekometnih udaraca, gledajući četiri posljednja SP-a, momčadi sve više nastoje s loptom "ući u gol". Točnije, 14,5 metara bila je prosječna udaljenost s koje su igrači pucali prema vratima u Kataru, a u Rusiji ona je iznosila 15,8, dok je, primjerice, u Južnoafričkoj Republici 2010. prosječna udaljenost s koje su dolazili udarci, iznosila 19,4 metara. U prijevodu, igrači bi na idućem, "američkom" SP-u, prema toj statistici, put do gola mogli tražiti s još manje distance.

"Zalutale metke" s 20 ili više metara, zamijenili su ubačaji i konkretniji prodori u takozvanu posljednju trećinu suparnika, koji se također opiru već ustaljenim obrisima. Podijeli li se ta "posljednja trećina" na pet jednakih dijelova, na Svjetskom prvenstvu 2010., prema vratima se najčešće nadiralo kroz središnji kanal, u 25 posto navrata. U Kataru je sredina postala izlizana moda, a sada su u trendu ulasci s bokova. Dok je središnji put, pri dolasku nadomak suparničkih vrata, bio korišten u tek 16 posto navrata, u 27, odnosno, 28 posto navrata igrači su u posljednju trećinu navirali s krajnje lijeve, odnosno, desne strane, u blizini aut-linije.

Osim što se svake četiri godine na novom SP-u mogu pronaći drugačiji i moderniji pristupi taktici, iduće bi izdanje moglo ponuditi i još avangardnije poteze, s obzirom na to kako će SAD, Meksiko i Kanada ugostiti ukupno 48 reprezentacija, za razliku od dosadašnje 32. q

Linker
22. studeni 2024 22:07