REUTERS/Charles Platiau Livepic / REUTERS
PIŠE ROBERT MATTEONI

SVE JE TO TAKO JADNO, OTUŽNO I PUNO GOVORI O NAMA KAO DRUŠTVU Kako je ovo moguće? U povijesti Vatrenih nitko nikada nije dobio oproštajnu utakmicu

 
Piše: Robert MatteoniObjavljeno: 12. srpanj 2017. 10:25

Od 1990. godine, kada je počela novija povijest hrvatske nogometne reprezentacije, njezin je dres oblačilo 245 reprezentativaca. Svi su oni imali veliku čast slušanja himne i igranja za Hrvatsku, a koju vjerojatno najbolje mogu razumjeti samo oni koji su je doživjeli. Zato će reprezentativci, svaki ponaosob, uvijek iskazati da je taj nastup nešto posebno, kao što je zato i logično da svi drugi ponekad takav stav doživljavaju patetičnim. Što, naravno, ne znači da je neiskren…

Hrvatska je u svom prvom desetljeću reprezentativne povijesti dotaknula vrhove svijeta. Legendarna generacija Zvonimira Bobana pod vodstvom Miroslava Blaževića ostvarila je senzacionalni uspjeh osvajanja trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.

Generacije koje su naslijedile brončane imale su različite rezultatske dosege, ali realno gledano, to ne znači da su bile neuspješne. Pogotovo generacija koja se kvalificira Modrićevom, odnosno ona koja je pod vodstvom Slavena Bilića stigla na minutu do polufinala Eura 2008, nakon što je imala fantastičan i uvjerljiv hod kako u kvalifikacijama (povijesne pobjede nad Englezima) tako i na turniru u Austriji (tri pobjede u skupini, uključujući onu nad Nijemcima, kasnijim finalistima)…

O ukusima spram igračkih kvaliteta, kao i o rastezljivim kriterijima njihovih vrijednosti, uvijek se može (samo) raspravljati. Temeljna je, međutim, teza kako je za zemlju tako male nogometne baze njezina reprezentativna selekcija uistinu uspješna kada ostvaruje kontinuitet plasmana na velike turnire. Nešto što ne uspijeva u takvom nizu ni višestruko većim državama u svijetu. Zbog svega toga, kao i općeg individualnog dosega Hrvata u europskim klubovima, jasno je da Hrvatska, globalno gledano, visoku vrijednost nogometaša…

Počasni krug

Luka Modrić, ako ne najbolji (teško vrednovanje), onda svakako jedan od nekoliko najboljih igrača u povijesti hrvatskog nogometa, mogao bi zaključiti 11-godišnju eru u reprezentaciji, sa 97 nastupa. Nakon svega onoga što je pokazao u dresu Hrvatske, na stranu paušalne procjene navodno neuvjerljive mu kvalitete igre, doista bi bilo otužno da “bivši” postane uz porazni rezultat na Islandu. Pogotovo da to bude u jeku vrlo napetih kvalifikacija i pogotovo na način da ode svekoliko omalovažen, ismijan i izvrijeđan.

No, pogledamo li u povijest dugu dva i pol desetljeća, spoznat ćemo da je zaključenje reprezentativne karijere za njene članove u pravilu otužno. Za Hrvatsku je mnoštvo igrača, njih 137 odigralo pet i manje utakmica. Njih 82 ima između šest i 49 nastupa. Iako je učinak i kvaliteta nastupa, te utjecaj u određenoj eri reprezentacije relativan pojam, za ovu temu uzmimo kriterij od 50 i više nastupa, da bi se stekao status “posebnih”…

Za Hrvatsku je 21 igrač skupio između 50 i 99 nastupa, dok su u klubu s preko 100 nastupa njih petorica. To su Darijo Srna, Stipe Pletikosa, Josip Šimunić, Ivica Olić, Dario Šimić. Ni jedan od njih nije doživio nikakvu posebnu počast nakon zaključenja dugog reprezentativnog života, gdjekad i 15 godina. Srna se povukao u suzama nakon Eura u Francuskoj te nes(p)retnog ispadanja od Portugala. Pletikosa je otišao u lošoj uspomeni nakon poraza od Meksika i ispadanja sa SP-a u Brazilu 2014.

Josip Šimunić ružno je zaključio dugu reprezentativnu storiju kaznom zbog poznatog slučaja izvikivanja pozdrava “ZDS” poslije izborene vize za SP 2014. protiv Islanda u Zagrebu. Dario Šimić je zaključio eru Vatrenih ujesen nakon Eura 2008. kao “višak” u kadru. Ivica Olić je pak svoj status u Vatrenima završio u lošim odnosima s izbornikom Čačićem te povlačenjem prije Eura 2016…

Je li moguće da baš ni jedan reprezentativac od njih 245 nije, kroz gotovo tri desetljeća i razne društvene mijene u našem društvu, zaslužio poseban čin rastanka? Zar nijedan hrvatski reprezentativac nije bio toliko voljen da se pruži prilika navijačima da mu zaplješću za kraj, u počasnom krugu uz pozdrav, nego u pravilu prelaze u povijest reprezentacije, u najboljem slučaju, u tišini i stresnom zaboravu?

Otužan odnos Hrvatske prema svojim (više-manje) zaslužnim članovima je rečenica koju možete upotrijebiti u svekolikim društvenim sferama i djelatnostima. U nogometu, daleko najpopularnijem i najmasovnijem sportu, dakle barometru općeg raspoloženja, to je iznimno vidljivo. Govori nam to o siromaštvu duha koji se promiče u Hrvatskoj, o nepoštivanju vrijednosti i pomanjkanju osjećaja za društvene afirmacije…

Velikan kao Davor Šuker fantastičnu reprezentativnu karijeru zaključio je sa 64 minuta igre u Japanu, protiv Meksika i otišao u legendu praktično kao odbačeni (suvišni) teret. Isti susret bio je posljednji i Robertu Prosinečkom. Također bez pozdrava, s osjećajem da je istrošen i u očima okruženja višak.

Loše poruke

Svi ti praktično objektivni dojmovi uopće nemaju veze s ukupnim učinkom tih i drugih vedeta Vatrenih, koji su svakako zaslužili drugačiji, s više respekta, odlazak u mirovinu. Kako su se u nas stvari s vremenom razvijale, oni koji su otišli i “kao teret, višak, ili u tišini, bez galame” zapravo su i najbolje prošli…

Sve je to tako jadno i otužno te puno govori o nama kao društvu. Puno ukazuje kakve poruke šaljemo mladima i pogotovo nam jako puno objašnjava zašto je hrvatski nogomet do boli siromašan duhom.

Linker
27. studeni 2024 06:38