Stvari pogledajmo objektivnije. Andrej Kramarić odigrao je vrlo dobru utakmicu u Splitu. Da je Hrvatska pobijedila, što je u imaginarnoj vagi pravde po učinku i zaslužila, Kramarića bismo proglasili igračem utakmice. Jest da je Mateo Kovačić djelovao kao najrazigraniji Vatreni, ali Kramarić je bio autor pogotka (moguće pobjede), imao je sjajnu asistenciju upravo za Kovačića (za oslobađajućih 2:0) i u ofenzivnom dijelu je stvarao probleme suparniku, otvarao prostor Juranoviću na boku i, što je jako važno kad igrate na postavljenu obranu, donosio je kakvu-takvu dubinu igri Hrvatske.

Uspješno resetiranje

Andrej Kramarić je očito bio jako željan dobre igre i svog doprinosa, što ne čudi s obzirom na to da mu je 2023. godina u klubu prilično siva. Ne samo njemu, nego i za još više Vatrenih. Takva je faza, ništa strašno.

No, kad govorimo o Kramariću, onda je vjerojatno to doprinijelo da jednim sebičnim postupkom, kad nije uputio prilično jednostavni završni pas za Perišića, koji je imao prazan prostor ispred sebe do gola, oživi rasprave o vlastitom egu. Sve te banalne teze o “strijelcu koji ne bi bio efikasan da nije sebičan” prazan su alibi kada napadači u ovakvim situacijama “ne vide” suigrače. U gužvi kaznenog prostora, kada se brzo mora reagirati i ima jako malo prostora i vremena za pravi potez, razumljivo je da napadač “vidi samo gol”. No, kada imate ovakvu situaciju kakvu je imao Kramarić, dva na jedan sa suparnikom, uz Perišićev bitno bolji položaj za poentiranje, onda je zanemariti suigrača pravi grijeh. Zbog toga, a ne gola primljenog u posljednjim sekundama, Kramarić je (opravdano) zaradio niz kritika. Ima, međutim, jedno važno “ali”...

Kad je prije par godina u Maksimiru, u Ligi nacija, napravio sličan potez, i to prema Perišiću, potonji se žestoko na terenu okomio na njega. I vidjelo se jasno kako među njima postoji napetost. No, tada je Kramarićeva sebičnost, ili prevlast ega u odnosu na logičnu igračku osobnost, bila stvar kontinuiteta i upravo je na toj utakmici doživjela vrhunac. Nakon toga se i pod pritiskom javnosti, ali i unutar momčadi, Andrej Kramarić uspješno resetirao. Treba naglasiti da je do ovog splitskog mu “kiksa” Kramarić iskazivao veliki trud da ukroti svoj realizatorski nagon, a vidno je poboljšao suradnju upravo s Perišićem. I Perišić s njim. Kramarić je promijenio i gard prema javnosti, te nije više medijski naglašavao svoje osobne dosege, potencijale i želje.

Okidač motivacije

Činjenica da je dugo Kramarić bio igrač, baš je zato naglasila bljesak njegova ega u Splitu. I u tom smislu gotovo smo uvjereni da će biti izoliran slučaj. Jer Kramarić je odmah spoznao na licu mjesta svoju pogrešku, a što se vidjelo u nastavku igre u logičnoj suradnji sa suigračima.

Ovaj čin “Kramarić protiv Kramarića” nakratko je oživio napetosti s Perišićem, odnosno, negativnu reakciju momčadi, ali lako je moguće da zbog svega što slijedi to bude i okidač još snažnije motivacije i Kramarića, i doprinos podizanju borbenog garda ne samo za Tursku...