Hrvatska je na dobrom putu da izgubi ono što ju je krasilo godinama, sve više se pretvaramo u Italiju

Pauza je u domaćem prvenstvu. Dok reprezentacija priprema posljednja dva kvalifikacijska dvoboja, s nadom da će direktno izboriti plasman na Euro, naši klubovi treniraju i spremaju dionice nakon pauze. Možda je to prilika da se malo osvrnemo na domaći nogomet, u punom smislu tog pojma - nogometa. Puno se, i previše, tretiraju razni upravljači i raspravljači domaćeg loptanja, još se više tretira i reprezentativna priča. Nije čudo, od nje zapravo svi u domaćem nogometu ovise.

Hrvatska reprezentacija nije izolirani planet, kako često možete steći dojam u ovdašnjem nam okruženju. Reprezentacija je proizašla iz domaće lige, omladinskih kategorija, a većina je igrača potom iskoračila u inozemstvu. Tamo su igrači dobili nadgradnju i unutar jačeg i bitno smislenije organiziranog nogometa iskazali su svoj talent. Hrvatski igrači, oni koji se tretiraju najboljima, najviše su u svijetu prepoznati kao talenti igre. Rijetko ćete čuti dojmove inozemnih promatrača, analitičara, skauta, stručnjaka, kako ih je neki naš igrač impresionirao fizičkim sposobnostima. Recimo, Gvardiol je fizički zbilja jak, ali nije to ključan razlog što ga je netko platio 90 milijuna eura.

Osnovni razlog je taj što Gvardiol, uz dobru fizičku moć, ima izražen smisao za igru i tehnički talent. Luka Modrić je ponajmanje fizički impresivan, koliko god ima zavidnu startnu brzinu, ali je fantastičan talent igre. Zato je postao jedan od najboljih veznih igrača u povijesti, a ne zbog toga što jako puno trči i ima dobru motoriku. Ivan Rakitić je igrač koji u domaćem doživljaju nogometa(ša) nema one vrline koje su se nametnule kao “obvezne”, a to je silina, moć, brzina, a nema ni startni prvi korak. No, Rakitić zna igrati nogomet, čini svoju momčad boljom upravo po pitanju igre i vezivanja linija, i zato je igrao u Barceloni te osvajao veliki niz trofeja. Marcelo Brozović O.K., ima izvanrednu fizičku izdržljivost, ali niti on nije igrač “fajta”, neko ludilo u duelu. Brozović je dobre motoričke sposobnosti razvio u internacionalnu vrijednost jer zna igrati, doprinositi kombinatorici. I možemo tako naprijed redati primjere...

TOM DUBRAVEC Cropix

U Hrvatskoj su svi veliki rezultati ostvareni upravo prevlašću tehničkih vrijednosti, koje su bile praćene solidnim fizičkim potencijalima, gdje god izraženim (primjerice, Perišić, Mandžukić...), ali u globalu identitet reprezentacije počiva na talentiranosti za igru. Zašto to naglasiti?

Godinama su u domaćem nogometu prevladavajuće stručne smjernice po identitetima onih liga koje se ovdje doživljaju elitnim putokazima. Znači, ako se u Engleskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj ili Belgiji diktira visoki intenzitet igre, kontinuirana jurnjava u oba smjera, iznimno agresivan pristup, u nas se navode kao primjer kako naše momčadi i igrači, i to od pionirskih momčadi, moraju izgledati. Znači, iako nas ima malo, iako u našoj populaciji nema suficita brzih, moćnih, agresivnih fajtera, iako kod nas nema mentaliteta takvog bespoštednog jurišanja, iako kod nas nema uvjeta kao što su u tamošnjim nogometnim stvarnostima, eto, u svim tim “iako” vi uglavnom možete slušati aksiome tih stranih identiteta u pristupu igri. Gdje to godinama vodi? Tamo gdje su zapeli, primjerice, Talijani, kojih ima 60 milijuna i pritom imaju kudikamo moćniji nogomet. I oni su počeli kopirati “elektro nogomet” i tražiti “elektro igrače”, pa su u mladim kategorijama novi valovi trenera nametnuli igru iz prve-druge, trku, agresivnost i duel. Što je u nekim fazama O.K., ali kada postaju prevladavajući, onda se dogodi da više igrači ne driblaju jer se boje reakcije trenera. Igrači ne traže posebna rješenja, a još manje razvijaju ideju igre i zadržavanje kreativnosti.

Italija je od zemlje koja je bila u velikom suficitu “desetki”, fantazista i znalaca, toliko brojnih da su uvijek bile polemike tko će biti a tko neće u reprezentaciji, došla dotle da sada više nema takvih igrača. Izgubili su identitet čvrstih organiziranih momčadi koje rade za svoje znalce i kreatore igre, a nisu postali ni Englezi, Nijemci, a još manje Španjolci, koji jedini u današnjem nogometu uspješno balansiraju fizički nužan potencijal s obvezom prevlasti tehničkog talenta.

Hrvatska, vidljivo je to iz sezone u sezonu HNL-a, vidljivo je i u nižim rangovima gdje bi trebalo biti opuštenijeg nogometa, ide putovima Italije. Sve manje je znalaca i “desetki”, sve je više “atletičara” i “boraca”. Od malih nogu djecu se navikava da im brzinomjeri, aplikacije, brojke duela i “ponavljanja” kroje status. U elitnom HNL-u taj mentalitet postao je prevladavajući, a dobar dio struke uglavnom govori o blokovima, udvajanjima, akceleracijama, tranzicijama, računalnim rezultatima, a gdje je igra? Gdje je vic koji je krasio hrvatski nogometni identitet, zašto izostaje kreativnost u završnicama? Po čemu će se hrvatski igrači nametnuti Europi, ako onome što su nam zavidjeli, i zato kupovali, ne pridajemo više važnost, nego tražimo ono što ta Europa ima u izobilju, moćnije i masovnije? Identitet je teško steći, lako ga je izgubiti. Hrvatska je u tom nogometnom smislu na dobrom putu da bude takva. Bez identiteta...