Olimpijsko selo ili kvart olimpijskih pobjednika. Koliko puta se to samo moglo čuti zadnjih godina u istočnom dijelu Zagreba, kada se slavilo sportske heroje rođene i odrasle u Dubravi. Sandra Perković, Manuel Štrlek, Josip Glasnović i Martina Zubčić proslavili su istočni zagrebački kvart medaljama na Olimpijskim igrama, a u srijedu je bio poseban dan i za nogometni klub Dubrava Tim Kabel.

Negdašnji prvoligaš se 2019. nakon 24 godine vratio u 2. HNL, a na istanbulskoj utakmici Hrvatska - Turska (3:3) u dresu svjetskih doprvaka zajedno su zaigrala dva igrača potekla u njegovim redovima. Josip Juranović je u svom trećem nastupu za Hrvatsku odigrao cijelu utakmicu, dok je u 60. minuti debitirao Toma Bašić.

Tako ih je sudbina spojila i treći put u životu i nogometu, od Dubrave, preko Hajduka, do hrvatske reprezentacije. Od malog kluba koji je dok su oni 2005. godine počinjali gurati loptu, tavorio u četvrtoj ligi, do ispunjenja sna u majici druge najbolje reprezentacije s prošlog Svjetskog prvenstva 2018. u Rusiji.

Apsolutni primjer

Juranović, popularni Jopa, originalni je produkt NK Dubrava, dečko iz Grižanske prošao je u njoj sve uzrasne kategorije, dok siječnja 2015. nije ostvario tada senzacionalni prijelaz iz trećeligaša u splitski Hajduk. Toma Bašić, koji ima i brata blizanca Jakova, sada igrača Dugopolja, na Klaki i u klubu iz svog kvarta boravio je od 2005. do 2007. kada ga kao mlađeg pionira uzima Zagreb, gdje ostaje do 2014. i potom prelazi u Rudeš iz kojeg također 2015. stiže na splitski Poljud.
Kako je sve počelo za danas 25-godišnjeg člana varšavske Legije Josipa Juranovića i za desetak dana kada mu je rođendan, 24-godišnjaka Tomu Bašića, igrača francuskog Bordeauxa, prisjećaju se dva trenera iz njihove mladosti na terenima Grane Klake, Džemal Adilji i Darko Šantek.

- Josip Juranović bio je dijete koje od mlađih pionira, pa do odlaska iz Dubrave u Hajduk na zimu 2015. nije propustio niti jedan jedini trening. Ja sam ga vodio četiri godine u kadetima i juniorima, a kada ne bi odigrao cijelu utakmicu za juniore, znao je sljedeći dan sa 17 godina igrati za seniore, dakle, dvije utakmice u dva dana. Bio je apsolutni primjer za sve ostale i taj njegov karakter i predani rad obilježit će njegovu karijeru, te ga dovesti jako visoko, što već i jest ovim nastupom za reprezentaciju Hrvatske - pojašnjava Darko Šantek, danas vrlo uspješni sportski direktor drugoligaša s Grane Klake.

Kada se počeo nazirati njegov talent?
- Iako sitan rastom, još od najmlađih kategorija Josip je brzinom, količinom trke i smislom za igru lakoćom znao rješavati utakmice, pa smo ga vrlo često prebacivali u godinu dana stariju generaciju, u koju se također uklapao bez problema. U to vrijeme on je bio naš Luka Modrić jer je igrao kao ofenzivni vezni, razigravao suigrače i postizao golove. Meni je zapravo najviše žao što je u Hajduku prisilno postao desni bek, što ga je udaljilo od njegove prirodne pozicije u veznom redu, gdje bi po meni mogao dati još više.

Desetke izumiru

Može li se to možda ispraviti i promijeniti u budućnosti?

- Kada bi se pojavio neki hrabri trener, koji bi igrača koji igra s obje noge i ima odličan pregled igre, brzinu i odgovornost u igri, stavio u vezu, uvjeren sam da bi se to ubrzo pokazalo punim pogotkom. Josip bi se prilagodio novoj ulozi brže od svih očekivanja. Nažalost, danas je vrijeme u kojem izumiru prave desetke, treneri ih sve manje traže i koriste, a sve više su ukalupljeni u sheme s takozvanim šesticama i osmicama. Vrijeme umjetnika lopte prolazi...

Ima li barem Josip perspektivu na desnom beku, odnosno, može li se zadržati u reprezentaciji u sljedećim godinama?
- S obzirom da igra na deficitarnoj poziciji, a ima kvalitetu i iskustvo, sigurno da može, pa nije on nezasluženo dobio priliku kod izbornika Dalića i učinio naš klub Dubravu tako ponosnom. Ipak, moram napomenuti da me brine možda i nestručan rad u mlađim selekcijama Hrvatske jer mi je nejasno kako mi već godinama ne možemo profilirati ni lijevog, ni desnog beka. Toliko lutanja i traženja nikako nije dobro - smatra Darko Šantek, te podsjeća da je Dubravin proizvod i Lovro Majer, sada predvodnik Dinama i mlade reprezentacije Hrvatske.

Početak priče

I dok je Josip Juranović preskakao rangove, iz treće došavši u prvu ligu, te izborivši A reprezentaciju bez da je imao iti jedan nastup za neku mlađu selekciju Hrvatske, godinu dana mlađi Toma Bašić imao je mnogo shvatljiviji put do debija u Istanbulu. Bašić je bio standardni igrač mladih vrsta, a kada je 2007. odlazio iz Dubrave, postajao je član tada moćne omladinske škole prvoligaša, a sada na veliku sramotu onog tko ga je tamo doveo, četvrtoligaša Zagreba.
Tadašnji voditelj škole u Veslačkoj Luka Pavlović imao je dobar nos za nogometne kvalitete 11-godišnjaka, koji je staturom i snagom djelovao starije.

- Prepoznatljiva lijeva noga, statura i visina, odličan udarac i centaršut. Sve to imao je Toma Bašić od najmlađih dana i nije čudo što ga u Dubravi nismo uspjeli zadržati dulje od dvije godine. Omladinska škola Zagreba tada je bila pojam kvalitete i otišao je kao pionir tamo - prisjeća se Džemal Adilji, koji je često pomagao tadašnjem treneru najmlađih dubravaša Damiru Ivančiću.
- Baš kao i Juranović, i Bašić je često bio prebacivan u kategoriju više, a kako je među njima razlika godinu dana, tako su znali igrati zajedno, pogotovo na turnirima, jednom sam ih i ja vodio. Bili su talenti bez ikakve dvojbe, ali nisam od onih trenera koji će sada reći “znao sam koliko će oni postići u karijerama”. Mnogo faktora utiče na to u kakvog će igrača izrasti talentirano dijete, ali obojica su bili veliki radnici, ništa im nije bilo teško, stalno su željeli napredovati. Isplatilo im se definitivno - jasan je Adilji.

Može li za Bašića istanbulska noć biti tek početak jedne velike priče?
- Apsolutno. On je kompletan igrač na poziciji zadnjeg veznog, igra za Bordeaux u vrlo jakoj francuskoj ligi, ima još prostora za napredak i samo 24 godine. Definitivno ga vidim kao standardnog reprezentativca u budućnosti - smatra Džemal Adilji, donedavno pomoćni trener drugoligaša Rudeša, a sada u potrazi za novim angažmanom.