PJACA SIMBOLIZIRA POČETAK NOVOG MILANA Veliki boss Berlusconi je plakao, ali se na kraju predao

Točno devet godina prije nego se rodio Marko Pjaca, u Milanellu se bijelim helikopterom spustio tada 49-godišnji nadirući tajkun Silvio Berlusconi. Upravo načinom na koji je započeo svoju misiju, najavljenu nekoliko tjedana prije, pri potpisu preuzimanja kluba u stečaju, a to je postati najbolji na svijetu,

Silvio Berlusconi očarao je milaniste, ali i širu javnost. Konzervativna nogometna Italija trebala je nekog i nešto da je prodrma. Pogotovo AC Milan, na rubu ponora, prepun dugova i s premalo interesa nekog tko bi ga spasio. Sve dok jednoga jutra 1986. godine taj Berlusconi nije nazvao ondašnjeg talijanskog premijera, vjenčanog kuma Bettina Craxija, da ga kao mentora obavijesti kako je odlučio kupiti Milan. Naravno, bila je to i prilika da se Craxiju nametne potreba za malo javne podrške…

U idućih desetak godina Silvio Berlusconi, uz pratnju samo dva suradnika, notorne Adriana Gallianija i Arieda Braidu, izgradio je ponajbolji svjetski klub. Berlusconijevi milijuni i vizije, Gallianijeva poslovnost i Braidino nogometno znanje, to je bio miks kojem je trebao samo pravi stručni pečat. Proslavio se Berlusconi pozivom tada nepoznatom Arrighu Sacchiju, jer je u razgovoru s njim prepoznao ludu ambiciju i isto takav gen inovativnog tipa.

Sacchi je s prvim Berlusconijevim Milanom (onaj s triom Nizozemaca, Gullit - Van Basten - Rijkaard, naslonjenih na fantastičan talijanski blok Tassotti, Baresi, Costacurta, Maldini, Ancelotti, Donadoni, Evani…) ne samo da je pokorio Europu, nego je izazvao velike promjene u taktičkom pristupu nogometnog svijeta, a unutar Italije promijenio je filozofiju calcia. Sa Sacchijem je catenaccio doživio slom kao ideja nogometa i DNK Talijana. Njegovim ulazom u elitnu ligu struke i rezultata, Talijani su se počeli mijenjati na bolje, prema ofenzivnom nogometu i pristupu...

To više nije bilo to

Kada se Marko Pjaca rodio, 1995. godine, Milan se još trijeznio od fantastične pobjede u finalu Lige prvaka protiv Cruyffove nedodirljive Barcelone. Bilo je to vrijeme Fabija Capella, Milana sa Zvonimirom Bobanom i Dejanom Savićevićem, Milana koji je bio manje spektakularan, ali više pragmatičan. Zato je od 1992. do 1996.godine slavio uzastopne naslove prvaka Italije i europski naslov, uz dva izgubljena finala, rušio natjecateljske rekorde… No, 1995. godine dogodio se i slučaj Bosman, koji je naglavačke okrenuo svijet nogometa, poglavito u kontekstu transfera. Otvarale su se granice i više nije bilo presudno tko zna kupiti tri-četiri bolja stranca uz domaću bazu, nego je kroz kratko vrijeme trebalo spoznati tko ima više novaca da dovodi što bolje strance.

Milan je gubio tlo pod nogama jer novaca je bilo manje zbog Berlusconijeva ulaska u politiku (1994.), a konkurencije, pogotovo ulaskom ruskoga, arapskoga i američkog kapitala, sve više. Iako nije dominirao kao prije, Milan je i u prvoj dekadi trećeg milenija držao ritam, osvojio dvije lige prvaka, jedan scudetto. No, nije to više bilo to, barem ne u onoj razini kakve je nametao Berlusconi prethodnih petnaestak godina...

Negdje od Ancelottijeva odlaska (2009.) Milan je uhvatio organizacijske i ine ritmove prosječnosti. Izuzetak je bila 2010/11. kada je Berlusconi kanio dokazati svima da nije gotov. Doveo je Ibrahimovića i Robinha, trenera Allegrija i uzeo titulu. Bio je to labuđi pjev. Malo ulaganja, puno nereda u upravljanju kluba, otkazi trenerima na najniži način, prodaja najboljih igrača (Ibrahimović i Thiago Silva u PSG, Kaka u Real…) kao pokaz da se više nema novaca, udaljavanje jednog od ključnih aktera u proteklih gotovo 30 godina uspjeha, Arieda Braide…

Prije neki dan, dok se njegov kum Adriano Galliani družio na večeri s Markom i Predragom Naletilićem, Pjacinim predstavnicima, Silvio Berlusconi izlazio je iz bolnice San Raffaele. Tamo su mu vrhunski kardiokirurzi praktično spasili život, koji je bio ugrožen mjesec dana prije zbog problema sa srčanim zaliscima. Četiri sata duga operacija je zaključena uspješno, a nakon što su ga novinari dočekali pred bolnicom, Berlusconi je, gotovo da bi zaplakao, odao…

- Nakon 31 godine došao je kraj tog čarobnog puta. Jako mi je teško, ali moram prodati Milan jer ga previše volim. Samo tako sam pristao da kineski konzorcij preuzme vlasništvo, da ulože onaj novac koji je potreban da se Milan vrati na vrhove Italije i Europe, tamo gdje mu je i mjesto…

Od te izjave, praktično odlučne za finalizaciju pregovora s Kinezima, počelo se odmotavati klupko. Mjesecima su Salvatore Galatioto i Nicholas Gancikoff, dva menadžera koji za kineski konzorcij odrađuju kupnju, strpljivo nagovarali Berlusconija. Brzo su shvatili da nije problem novac, nego Berlusconijeva privrženost klubu i vjerojatni osjećaj da je silazak sa te scene praktično njegov kraj javnog života. Sa 80 godina, bolestan i potrošen, politički marginalan, Milan je bio njegov adrenalin. No, više nije mogao.

Talijanski blok i mladi

Lani je utrošio preko 100 milijuna eura da prkosi konkurenciji, želeći pokazati da opet može Milan dovesti na vrh, no neslavno je završilo. Promijenio je tri trenera, mnoštvo igrača, ostao je minus od 90 milijuna eura. Obitelj, njegove dvije kćeri i sin, kazali su dosta! Kinezi su dodali 740 milijuna eura, u kojima su cijena 80% dionica i dugovi. Njemu su predložili da ostane kao počasni predsjednik. No, teško je očekivati.

Onih 20% samo su odgoda potpunog rastanka, koji će se dogoditi unutar dvije godine. Neće novce, ionako ih ima dosta, nego Berlusconi je kao uvjet postavio da Kinezi, za koje se očekuje idućeg tjedna da se napokon otkriju javnosti, u iduće dvije godine investiraju u klub (momčad) 400 milijuna eura! I oni su to prihvatili, kao ugovornu obvezu…

Prvi milijuni će, po svemu sudeći, krenuti put Hrvatske. Marko Pjaca praktično je igrač Milana, čeka se samo da kineski konzorcij potpiše ugovor s Berlusconijem, odnosno da odobre prvu veliku akviziciju nove ere. Bude li to i službeno, Pjaca će biti simbolika novog Milana, po uzoru na stari, iz početaka Berlusconija 1986. godine. Dakle, kupiti mlade kvalitetne i najtraženije igrače, nadograditi ih na čvrsti talijanski blok (Donnarumma 17, De Sciglio 23, Romagnoli 21, potom Abate 29, Antonelli 28, Montolivo 31, Bonaventura, Lapadula po 26...). Jedini koji bi mogao remetiti taj simbolički početak je Juventus, koji također želi i može dobiti Pjacu. Dakle, konkurencija kao i krajem 1980-ih godina...

Bude li, možda Pjaca neće biti jedini hrvatski adrenalin za revitalizaciju Milana. Adriano Galliani lomi i situaciju Mateo Kovačić. Njega želi novi trener Vincenzo Montella. Kovačić, sa 22 godine, s imidžem velikog talenta koji tek treba eksplodirati, također je meta Milanovih menadžera.

Kako god bilo, od sredine idućeg tjedna u Milanu više ništa neće biti kao prije. Počinje kineska era, a koja je možda sredinom ovog tjedna simbolički začeta u Zagrebu...