‘Stručnjaci‘ vrše hajku na strance, a Dinamo s 40 milijuna eura ne zna koga bi kupio u Hrvatskoj

Kako nogomet piše priče nepredviđenih obrata. Do prije izvjesnog vremena, recimo 8-9 godina, dok je Dinamo bio neprikosnoveno dominantan u HNL-u, razvijale su se teorije kako je "lako biti prvi u Hrvatskoj, ali prave vrijednosti se vide u Europi".

Onda je dinamika događanja dovela do današnjih dana, u kojima se teorija promijenila. Dinamo je ostvario vrlo dobar rezultat u elitnoj Ligi prvaka, zaradio je mnogo novca i upisao čak 11 bodova, koliko recimo i Manchester City, 1,3 milijarde vrijedan tim Pepa Guardiole. Dinamo je pobijedio donedavno jači Red Bull Salzburg, zagorčao je život Milanu kad su ga porazili u Maksimiru, a svladali su uvjerljivo Slovan u Bratislavi te remizirali (s okusom pobjede) moćniji Monaco.

U ovoj eri (kraj 2024. i početak 2025.) u i oko Dinama vlada ozračje kao da su (opet) bili kanta za napucavanje u Europi. Glavni razlog tome je problematičnost igre, i pogotovo rezultata, u domaćem natjecanju. Sličnu je tegobu Modri svijet živio u proljeće 2024., pa je na kraju uvjerljivo osvojio duplu krunu.

To što su utakmice neizvjesnije i za klubove koji imaju višestruko veće proračune od ostatka lige, sugerira da su njihove kvalitete u padu

No zbog igara u domaćem natjecanju, gle čuda, Dinamo je smijenio već dva trenera, i to domaća, Jakirovića i Bjelicu. Tako se eto promijenila klima, sada nije presudno što nisi luzer u Europi, nego je ključno što kod kuće nisi winner. Do daljnjega. Naime, uza sve brodolome HNL sezone, te umalo i u kupu s trećeligašem Bjelovarom, Dinamo je na minus tri od vodećeg Hajduka te minus jedan od Rijeke koja ima i utakmicu manje. Što znači da su prednosti smanjene na domet jedne i pol međusobne utakmice. Zašto je onda toliko panike oko Modrih?

Stvari postavimo i u kontekst Hajduka i Rijeke. Naime, vodeća trojka HNL-a živi pod velikim pritiskom i u negativnim tonovima okruženja kao da su u "raspadu". Događa se zapravo ono što se najavljivalo, među inima i u ovoj rubrici proteklih godina, da se snaga vrha HNL-a umanjuje u odnosu na snagu srednje, pa u pojedinim sučeljavanjima i niže razine lige. Neki koji po defaultu hvale HNL, recimo vrh HNS-a i interesno povezane strukture, govore o nikad uzbudljivijem i kvalitetnijem natjecanju.

Slavlje igrača Dinama nakon pobjede nad Milanom

GORAN MEHKEK Cropix

Je li to točno? Naravno da nije, jer to što su utakmice neizvjesnije i za klubove koji imaju višestruko veće proračune od ostatka lige, sugerira da su njihove kvalitete u padu. Točno je da "manji" napreduju, ali proračunske razlike su toliko velike da je više u pitanju pad "velikih". Zašto bi to moglo biti tako?

Vratimo se Dinamu kao simbolici tih paradigmi. Modri su stvorili svoju nedodirljivost time što su imali nemjerljivo bolje financijske argumente te su jednostavno kupovali sve što vrijedi na domaćem tržištu. Tako su ostvarivali dvije ključne prednosti. Prvo da su "ubijali" konkurenciju za vrh, a drugo da su oplođivanjem kvalitete tih igrača unutar lige istodobno stvarali igrače za unosne transfere.

Netko će kazati, zašto onda sada, kada Dinamo prihoduje ogromne novce od Lige prvaka, nije opet dominantan na istim principima? Bez obzira na to što sada mnogi, jer je u trendu, "gaze" bivšeg tehnika Marića, te se drže mantre o "lošim strancima" (zašto se prije nije to forsiralo?), postavlja se pitanje koga to Dinamo iz domaće radinosti nije doveo u Maksimir snagom svojeg tekućeg računa?

Stranaca je sve više, i taj trend je godinama na snazi, pa je baza domaćih igrača tražene razine kvalitete sve manja

Pogledamo li unatrag par prijelaznih rokova, Dinamo je doveo Drmića koji je bio udarni akter Rijeke, vrlo perspektivnog mladog reprezentativca Perkovića iz Istre, vratio je Jankovića iz Zrinjskog, angažirao je Brodića iz Varaždina, platio je milijune za Stojkovića i Kačavendu iz Lokomotive, odakle je vratio i Kulenovića, vratili su iz inozemstva Roga (Cagliari), Ademija (Kina), a iz Rijeke su vratili i Pjacu. Sad su s Rujevice uzeli i Galešića, a da nije bilo obrata u Feyenoordu, stigao bi i Ivanušec. Sve što je barem blizu vrijednosti ambicije Dinama (Europa i vrh HNL), a ima predznak domaći, privuklo se u Maksimir. Dakako, kad Amerikanci, primjerice, izdvoje 5 milijuna za Pašalića ili Belgijci 5,5 milijuna za Frigana, logično je da to nisu logike proračuna domaćeg kupca...

Bit svega je da unutar domaćeg nogometnog spektra ponestaje kvalitete igrača za više razine. Određena "hajka" na strane igrače, i trenere, pokriće je tim promašajima u prepoznavanju događanja u hrvatskom nogometu. Stranaca je sve više, i taj trend je godinama na snazi, pa je baza domaćih igrača tražene razine kvalitete sve manja. Nema prostora za njihov napredak. Što je još važno, nema strpljenja i sustavnosti da se mladi domaći igrači razviju. Zato se, primjerice, dogodi da Hajduk svoj izdanak, Šegu, mora skupo platiti onome koji je želio (i morao) čekati njegovo sazrijevanje (Varaždinu).

HNL je stvarao reprezentativne i transferno unosne vrijednosti dok je bilo i Lige 16 i Lige 12, a trend proizvodnje igrača u Ligi 10 stalna je krivulja pada. Unatoč tome, kao papagaji, razni treneri i razni "stručnjaci" tumače da je problem u inflaciji stranaca. Valjda i zbog tog "stručnog stava" u HNS-u i dalje idu po svojem, pa pripremaju "koncentraciju" i u drugoj ligi (razinu) na 10 klubova.

Ne‘š ti koncentracije kvalitete, u kojoj Dinamo, s 40-ak "nepredviđenih" milijuna, ne zna koga bi kupio u Hrvatskoj, a da mu bude odmah konkurentan za prvu momčad. Ima perspektivnih, naravno, ali tko je taj, ne samo u Dinamu nego i u Hajduku, Rijeci, Osijeku ili inom HNL klubu, koji će se okrenuti stvaranju momčadi i rastu igrača nauštrb trenutačnog rezultata?