Propadanje 'talijanskog stila': Nekada europska elita, danas tek puki prolaznici

Žive lošije nego prošlih godina. A kad su živjeli te ‘prošle godine’ kukali su da žive lošije nego prijašnjih godina. Takvi su Talijani, kako god (dobro!) živjeli uvijek im je gore nego prije, što su tumači apeninske zbilje redovito tretirali mentalitetom komotnih i hedonizmu sklonih ljudi. U Italiji je nogomet, otkako postoji kao organizirana igra, bio i ostao alter ego društvenog života. Uz nekoliko verzija koje se mogu odrediti uz izrazito štovanje majke i važnost vjere. Italija se uvijek dičila svojim povijesnih dostignućima, svekolikim umjetnicima, prirodnim ljepotama, ali iznad svega bi se u pravilu izdigao stav o ‘stilu’. Koji zapravo ocrtava pristup u svemu što rade (i ne rade!). Ključno im je da se ocjena svede u kontekstu ‘to je stvar našeg stila’. Ne samo u modi, dizajnu automobila, glazbi ili glamuru…

Iz širokog spektra talijanske sportske uspješnosti oglašavat će se u tom smislu, primjerice, i brojni pobornici biciklizma, tvrdeći da su u njemu oni avangarda koju slijede drugi. Nogomet će, međutim, htjeli ili ne htjeli, iznova biti barometrom aktualnosti Italian stylea. I ako već moraju, a to ipak rado i čine jer imaju i pokriće, drugu skalu (protutežu nogometu) uspješnosti mjerit će aktualnošću Ferrarija i crvenog teama Formule 1. U posljednjim godinama, eto, dva važna pokazatelja stanja društvene Italije, iskazuju svekoliko padove. Ferrarijev team u Formuli 1 ne uspijeva održati ritam uspješnijih konkurenata, iako je doveden i Fernando Alonso (odlazi), uložen veliki novac u povratak liderstva branda. Italija je izgubila drugu trku, onu u Imoli, a ona u Monzi ne ispunjava zadovoljstvom brojne poklonike ‘konjića’, gdje je Ferrari s Alonsom slavio posljednjih put 2010. godine. One godine u kojoj je Inter kao posljednji talijanski klub pokorio Europu i svijet. Koje li simbolike…

Koliko Formula 1 i Ferrari znače za Talijane dovoljno je spomenuti Sky sport Italiju koja prava prijenosa godišnje plaća 50 milijuna eura i pronalazi računicu povrata investicije. Ferrari kao brand, koji se ovih dana izdvaja iz FIAT-a, a što je kao poslovna odluka izazvala potres u desetljećima postojanom rukovodstvu (odlazak Luce di Montezemola), odlično posluje. U prošloj su godini ostvarili rekordne 2,3 milijarde eura prometa, što je osiguralo rekordni profit od 240 milijuna eura. Zanimljivo je, prodano je 6.923 automobila, što je za 5% manje od prethodne godine, ali je utrženo 5% više novca. Tako, eto, redatelj tih rekorda Montezemolo odlazi, a sve će se te promjene odraziti i na teamu F1 koji je predugo izvan kruga protagonista…

Drugi top brand Apenina, calcio, bilježi i teže trenutke. Cjelokupni sustav je u dužoj recesiji, klubovi su u dugovima, stadioni su očajni, huliganizam na stadionu opet u porastu, a čelnici se kontinuirano svađaju i polemiziraju čak i o banalnim stvarima kakvo je pitanje tko može doći u reprezentativni kamp?! Svađa i polemika su dio talijanskog mentaliteta, jedan od omiljenijih ‘sportova’. Upravo zato calcio jasno reflektira stanje u društvu. Ne samo da je nogomet u slobodnom padu uspješnosti i organiziranosti, nego ne pokazuje nikakve znakove reakcije i prilagodbe novom vremenu. One prilagodbe koje ustvari znače dublje reforme, a koje su s velikim uspjehom u sličnim razdobljima recesije odradili u Engleskoj, Njemačkoj, Francuskoj i Španjolskoj.

Italija gubi snagu, to je više nego očito, a posljednji neuspjesi na dva uzastopna Mundiala, uz bljesak na Euru 2012., samo potvrđuju taj trend. Da talijanskim elitnim ligama, Serie A i B, Sky sport Italia ne osigura 1,2 milijarde eura za TV prava godišnje, kaotičnost bi po klubovima bila još izraženija. Dodatno im sol na ranu sipa nesklono rukovodstvo CONI-a (Olimpijski odbor), koje je odlučilo da im zbog štednje uskrati 23 milijuna eura dotacija (sa 183 na 160). Ljutiti čelnici FIGC-a i kontroverzni predsjednik Carlo Tavecchio najavili su kako će ukinuti nacionalne reprezentacije od U-15 do U-20, a vjerojatno i žensku selekciju, koja je bila brončana na Mundialu. Djeluje više kao poruka CONI-u, ali je točno kako će savez teško podmiriti obveze prema svojim članicama. Samo za primjer, u Italiji se godišnje igra 700 tisuća službenih utakmica i Savez plaća sve troškove sudaca i delegata, što je ukupno 40 milijuna eura. Samo na Serie A i B otpada osam milijuna eura. Tamo plaće sudaca neće biti sporne, ali u amaterskim ligama, dodatni troškovi onemoćalim klubovima bili bi pogubni za njihov opstanak…

Unatoč svim tim mučnim situacijama, klubovi se ne mogu dogovoriti da smanje prvu ligu sa 20 na 18, kako što u B ligi ne žele, iako će se kroz nekoliko godina postupno smanjiti broj sudionika sa 22 na 18, prihvatiti smanjenje broja ulazaka (sa 3 na 2 ili 1) u viši rang. Svađe su svakodnevne i dijele nogometni sustav na grupacije koje ga samo oslabljuju, pogotovo u odnosu na lobiranja prema Vladi kad su u pitanju porezne olakšice, pojednostavljenje procedure gradnje stadiona i drugih vitalnih poteza za calcio. Sliči li vam to na našu, dimenzijama manju, stvarnost?

Novac kopni u Italiji i nervoza je sve veća kako u nogometu tako i okruženju jer nekadašnje liderske uloge u europskim elitama, sada su samo pusti sanak. Više od novca doima se kako je ključan problem Talijana što se ne mogu dogovoriti i krenuti u bolne, ali perspektivno gledano imperativno nužne reforme. Dekadencija je i u tom kontekstu postala modus vivendi Apenina. I ne samo njih…