Odlazak legende iz susjedstva! Rasni strijelac, pa veliki trener koji je srušio Zvezdu i otkrio Džeku

Ne tako davno Sarajevo i nogometni svijet oprostili su se od velikog nogometnog šmekera Ivice Osima, a u četvrtak je u 80. godini preminuo još jedan velikan iz najbližeg susjedstva - Husnija ‘Hune‘ Fazlić, najveće ime banjalučkog Borca svih vremena.

Svi ga pamte kao trenera koji je 1988. godine s Borcem osvojio, kao jedini drugoligaš u povijesti, Kup Jugoslavije pobijedivši Crvenu zvezdu u Beogradu golom Senada Lupića. No, legendarni Hune puno je više od tog trenera za Borac. Sjajan igrač, kasnije direktor, pa trener, pa skaut iz čijeg su oka izašli Edin Džeko, Andreas Herzog, Marko Arnautović… Trener neograničenog povjerenja Miljana Miljanića, koji je bio bog i batina bivšeg sustava, koji je Fazlića postavio za trenera mlade reprezentacije bivše zemlje.

Hune je bio veliki strijelac, koji je u svojoj premijeri za Borac zabio sedam golova, čovjek koji je uveo Borac u 1. ligu kao igrač, koji je bio drugi strijelac iste iza legendarnog Danila Popivode, koji je njemački Saarbrücken uveo u Bundesligu u tandemu s Felixom Magathom, koji će ga kasnije pozvati za pomoćnika u Werder, u kojem je ostao do mirovine kao skaut… Igrač, a ne tek strijelac, jer uvijek je tvrdio da "ako nisi igrač, ne možeš biti ni dobar strijelac, možeš samo zabiti ako te pogodi". A sjajno je igrao, specijalnost mu je bila igra glavom, koja je po rudlavoj kosi bila prepoznatljiva svim poklonicima nogometa.

Husnija Fazlić

Screenshot Youtube

I sada tek dolazi ona 1988. godina, kada je kao trener Borca s dva vječna pitanja i još vječna odgovora obilježio nogometnu povijest bivše države. Dakle, kada se nakon igračke karijere vratio u Borac, preuzeo je mladu momčad od 14 godina i trenirao je godinama. S vremenom je postao trener seniora, a iz te njegove selekcije od 14 godina u seniorskom timu koji je pobijedio Crvenu zvezdu bilo ja šest igrača na terenu i još petorica na klupi. I to je san svakog trenera i dokaz nogometnog duha koji ga je nosio.

Sigurno se sjećate Mataje, Lipovca, Špice, Bilbije, Malbašića, Karalića, Jakovljevića… I uvijek se svi vrate na detalj da je Karalić u finalu obranio penal Piksiju Stojkoviću. A Fazlić je, premda je njegov ljubimac ‘Tončo‘ Jakovljević, koji je danas u Ogulinu, bio prvi vratar, u finalu odlučio na gol poslati Karalića, iako mu je Jakovljević protiv Prištine donio finale i tada bio apsolutni prvi vratar u momčadi. Rekao je:

- To je bila moja odluka, znam da se Jakovljević ljutio, ali znam zašto sam odlučio da Karalić brani finale. Mi smo vikend prije igrali u Ljubljani, Jakovljević je bio na golu. Zvezda je igrala u Mostaru i Piksi je položio vratara Panenkom i vidio sam to. Nisam rekao Karaliću da čeka Piksija, rekao sam mu da sam odluči, ali sam mu sugerirao i on je obranio taj penal, koji nije ni postojao, ali Zvezda je tada bila Zvezda, sudac je to dosudio… I to je cijela priča u kojoj smo tu veliku momčad nadigrali u svim segmentima igre.

Tako jednostavna, a tako zanimljiva priča za sva vremena. Za Borac je Fazlić najveće ime svih vremena, a još su uz masu sjajnih igrača samo dvojica bila iz te klase u crvenom dresu - Tomo Knez i Abid Kovačević. To se ne zaboravlja.