Priča je to koja je uvijek bila simbolika neke potrebe da se stvaraju antagonizmi i destruktivne atmosfere. Slično kao nekad između Zvonimira Bobana i Roberta Prosinečkog, dva top talenta i prijatelja, koji su od malih nogu zajedno jurili svoje snove o velikoj karijeri. Od Dinama preko reprezentacija Jugoslavije, potom velikih europskih klubova i Hrvatske. Boban i Prosinečki bili su i ostali prijatelji, nekad više ili manje bliži, ovisno kakve su životne situacije i profesionalne ere živjeli.

Danas, kada su opet oba u Zagrebu, gotovo su svakodnevno zajedno, pričaju o nogometu, gledaju utakmice i kartaju belu... Priče u medijima kako se ne vole bile su samo priče, demantirane i kroz zajedničko igranje, družbe, ali i u delikatnim trenucima međusobne potpore kada je nekome to trebalo...

Niko Kranjčar godinu je dana stariji od Luke Modrića. U doživljaju domaće javnosti prvi je iskoračio Niko, predodređen da postane zvijezda Dinama. I da krene stopama svog slavnog oca Zlatka, legende maksimirskih odaja. Luka Modrić bio je manji i svoju je karijeru počeo graditi težim okolnim putovima. Posudbe, ne baš puno vjere, ali i ogroman motiv da pokaže koliko vrijedi. Priča o ispreplitanju prvo modrih, a kasnije i reprezentativnih putova dva velika talenta praktično se nametnula u domaćem eteru kao nešto stvarno i logično.

Nikina potpora

Fama o antagonizmu, nametanju jednog, a nepravednoj podređenosti drugog, imala je dva snažna refula vjetra u leđima. Prvo, kada je Niko Kranjčar došao u sukob s čelnicima Dinama, pa je u prosincu 2004. odigrao posljednju utakmicu za Modre. Zanimljivo, baš na Poljudu, protiv Hajduka, gdje će u siječnju 2005. biti šokantno predstavljen kao veliko pojačanje! U to vrijeme je Modrić bio udarna snaga šampionski spremne Interove momčadi, ali su ga u Maksimiru odlučili vratiti kao igrača koji će zamijeniti Kranjčara. Dok se Niko s Hajdukom borio i potom osvojio titulu prvaka, Luka je imao slabašno proljeće, uz ozljedu i nastup u Ligi za ostanak...

Nastupilo je iste godine vrijeme kad su mediji intenzivno promovirali kandidaturu Modrića za reprezentaciju. Niko Kranjčar više nije bio miljenik medija kao u vrijeme dok je bio kapetan Modrih. Modrićeva popularnost je rasla i promovirana je priča kako “postoji problem da izbornik Zlatko Kranjčar zbog svog sina Nike opstruira pozivanje Modrića”. Niko je bio reprezentativac od kolovoza 2004. kada ga je prvi put u reprezentativni tabor pozvao otac Zlatko. No, izbornik je u veljači 2006. pokazao da računa na Modrića i pozvao ga je za prijateljski ogled s Argentinom u Basel. I, štoviše, nakon što se ozlijedio Robert Kovač, Zlatko Kranjčar je odlučio da će u prvoj postavi zaigrati baš Modrić. Debitant u veznu liniju, a Tudor, koji je tada igrao defenzivnog veznog, na Kovačevo stopersko mjesto.

- Svi su me u reprezentaciji dočekali kao da sam oduvijek s njima. Posebno mi je bila draga podrška Nike Kranjčara. Mnogi su se trudili stvoriti antagonizam između nas. Pogotovo kada je otišao u Hajduk, a ja vraćen u Dinamo. Stvarala se fama kako je Niko bio protežiran u klubu i na moju štetu i kako je njegov odlazak bio spas za mene - kazao je Luka Modrić u svojoj autobiografiji. - Ništa od toga nije bila istina. Slična je priča kružila i u reprezentaciji zato što mu je otac izbornik i da opet zbog njega ja ne dobivam dovoljno prostora u nacionalnoj mojmčadi. S vremenom su naše zajedničke igre u reprezentaciji i Tottenhamu jasno pokazale koliko su takve priče daleko od stvarnosti. Za mene je Niko bio najbolji igrač Dinama prije nego što je otišao i zasluživao je mjesto u reprezentaciji jer je bio klasa.

Modrićeve rečenice iz 2018. demantirali su sve fame koje su “živjele” onoliko koliko je trebalo da se ponavljaju polemičke priče. Na Modrićevom tragu su bile i Nikine izjave u vremenu kada je postajao bivši igrač...
- Odlično smo surađivali na treninzima i utakmicama. Uživali smo jer smo i iste filozofije nogometa. Luka je svoj uspjeh izgradio i zaslužio ga svojim radom i upornosti. Uvijek je bio posvećen nogometu i s takvim karakterom, čvrstim i radišnim, stvoren je temelj na kojem je izrastao njegov veliki uspjeh....

Još kad su bili klinci, Niko Kranjčar i Luka Modrić susretali su se na pionirskim turnirima, a kada je Dinamo stigao u goste Zadru 1996. Niko je bio smješten u skromnom “domu” Modrićevih u hotelu Kolovare. Tada je nastala ona slavna fotografija gdje zagrljeni kudikamo viši i snažniji Niko (tada 12 godina) i Luka (11 godina) poziraju Stipi Modriću za uspomenu...

Lukina zahvalnost

Na debiju u Baselu debitant Modrić se predstavio u odličnom svjetlu i u utakmici gdje je Lionel Messi postigao prvi gol u reprezentativnom dresu zajedno s Nikom Kranjčarom upisao dojmljivu pobjedu 3:2. Zajedno će ići i na SP, gdje će Niko više igrati. Bilo je teza kako je to zato što mu je otac izbornik, ali nemali je broj onih koji drže da ondašnji Modrić nije bio još toliko sazrio da bi postao prvotimac reprezentacije. Vjerojatno je da je Modrić mogao i trebao više igrati, ali to nije bilo tako ne zato što bi otac Kranjčar “štitio” sina, nego zato što je tada bio takvog uvjerenja. Uostalom, kad god Luka Modrić govori o Zlatku Kranjčaru, uvijek to čini s velikim respektom i niti jednom ga nismo čuli da mu je nešto zamjerio. Naprotiv. Zahvalan mu je što mu je omogućio debi, kao što je zahvalan Niki što mu je bio podrška.

Dva sjajna hrvatska talenta su različitih životnih filozofija i povijesti. I drugačijeg profila igre. Modrić hitriji i eksplozivnij, Niko Kranjčar skloniji driblingu i tehničkom potezu, manje motoričan. Ne može se kazati niti da su bili bliski prijatelji upravo zato što su imali drugačije putove. No, međusobni respekt oduvijek je bio očit. Povezivale su ih dvije točke - ista filozofija nogometa, vokacija za nadigravanje i tehničke finese, a Zlatko Kranjčar im je poveznica kako po Dinamovoj liniji, tako i po izborničkoj. Obojica su debitirala kod, nažalost, sada pokojnog bivšeg izbornika i ostvarili su dojmljive karijere, dajući za pravo (i) Cicinoj teoriji da nogometaši prije svega trebaju “znati dobro igrati nogomet”.