Mandžo otkrio detalje finala: 'Dokazao sam da Bayernu mogu donijeti nešto novo'

Nazvali smo ga tri dana nakon povijesnog finala Lige prvaka na Wembleyju. Dovoljno da se slegnu dojmovi? Činilo se tako nama, koji nemamo pojma kakav je osjećaj onoga koji je doživio što i taj jedinstveni lik po imenu Mario Mandžukić. Razgovor u petoj brzini, zbog rokova, tekao je u ritmu njegova nogometa, žustro. Tu i tamo bi zastao da otpije gutljaj vode, a u slušalicu mobitela dopirali su cvrkuti “njegovih” ptica. Kakva nirvana...

- Sjedim u vrtu i uživam. Dok niste nazvali, uređivao sam okoliš, meni je to izuzetno opuštajuće kositi travu, podrezati živicu, guštam...

Guštao bi svatko na vašem mjestu, što znači biti prvak Njemačke, prvak Europe, strijelac u povijesnom finalu Lige prvaka na mitskom Wembleyju, čovjek heroj i ljubimac bavarskih navijača, top player po mišljenju najautoritativnije struke...

- Ha, ha, samo nastavite, dobro to zvuči... Šalu na stranu, tek postajem svjestan onoga što smo kao momčad i pojedinci ostvarili. Osjećaji su fantastični, stalno mi se roje po glavi kadrovi, odzvanjaju zvučne kulise te subotnje večeri, kao da još treba sve slegnuti na svoje mjesto..

Kako je bilo na treningu, je li bilo gužve zbog navijača...?

- Ma kakva gužva, trener Heynckes je zatvorio treninge, želi da budemo 100% koncentrirani na subotnje finale Kupa u Berlinu, sa Stuttgartom. Ovoj se momčadi Bayerna pruža povijesna prilika da prva, nakon svih veličanstvenih generacija ovog velikog kluba, ostvari hat-trick trofeja, prvenstvo, Kup i Liga prvaka! Svi imamo želju upisati se u anale Bayerna i podređeni smo cilju. Istina je, žao mi je, kao i svima, što navijači, koji su nas silno bodrili, ne mogu uživati zajedno sa nama ove dane, ali nadam se da će u subotu biti prilike za nove proslave...

Niste umorni, prazni ili što god se kaže u ovakvim situacijama poslije velikog trijumfa?

- Nema umora, mi smo toliko motivirani da je to strašno. Jasno nam je da će Stuttgart računati na naš umor, oni su odlična škvadra, ali mi imamo i širok kadar, i kvalitetu i ponavljam, veliku glad za trofejima. Nakon što smo osvojili LP, imam osjećaj da smo sada rasterećeniji, još moćniji!

'Ajde podijelite sa našom javnosti put prema Wembleyju?

- Mislite na subotu? Ništa posebno, doručak od 10 do 11.30, tko hoće, potom sastanak, analiza protivnika. Malo smo se razgibali u hotelskom prostoru s nogo-tenisom, pa u 13.30 ručali. Na popodnevnom odmoru, prvi put, nisam mogao zaspati. Nije bilo nervoze nego samo želja da to što prije počne. Stavio sam slušalice na uši i dugo slušao glazbu i opušteno razmišljao što mi je činiti, kako će biti na utakmici. Naravno, čuo sam se s ocem, mamom, sestrom, Cvjetkovićem, svi su me bodrili i ja sam uzvraćao da ne brinu, znam što mi je činiti i što možemo. Bio sam silno pozitivan...

Vožnja autobusom do stadiona kroz gomile navijača je posebno motivirajuća?

- Kao i uvijek. U Bayernu je svaka utakmica povod da nas navijači čekaju ispred hotela, ili na putu do stadiona iskazuju nam podršku... Kad sam izašao prije utakmice na teren, to je bilo već dosta dojmljivo jer je puno navijača bilo na tribinama, pogotovo iza golova. No, najposebniji trenutak je izlaz na travnjak obje momčadi prije početak utakmice. To su doista uzvišeni trenuci, i dok sam slušao himnu Lige prvaka i navijače, prostrujali su mi glavom razni detalji iz karijere i puta koji me doveo do tog doživljaja. Istina je, osjećao sam silan ponos što sam tog trenutka na tom mjestu, pred očima cijelog svijeta...

Nije bilo treme, kao uvijek?

- Nije. Mislio sam samo kako da pružim najbolje od sebe i da mi na kraju nitko ništa ne može zamjeriti, odnosno da prvo ja sebi, koji sam si najveći kritičar, ne predbacujem išta.

Što vam je trener kazao?

- Kao i uvijek, da ja i Müller stiskamo visoko protivnika, a kad ne možemo da se vratimo do centra...

U prvom dijelu ste kao momčad djelovali u grču u odnosu na razigranu Borussiju?

- Je, oni su bili uvjerljiviji u prvih 25 minuta. Valjda nas je sputao na početku grč, teret finala, odgovornost da treći put u četiri godine ipak ostvarimo cilj, odnosno opterećenje da nešto ne pođe po zlu... No, u pravom smo trenutku dali gas i osobno, bio sam uvjeren da ćemo dobiti. Čak i onda kada su oni izjednačili iz jedanaesterca, osjećao sam da smo jednostavno bolji.

Vaš gol je načeo obranu Kloppove momčadi. Detalji?

- Kad je Neuer ispucao visoku loptu ukrotio sam je i odmah proslijedio Robbenu. Kad sam vidio da mu Ribery ide “u pomoć”, nastavio sam trčati tamo gdje mi je nalagao instinkt, pred gol i čekao povratnu Robbenovu loptu. Onda mi se u trenu dogodila dvojba, jer je lopta odskočila taman kad sam je trebao opaliti. Sebi uvijek govorim ono što je najvažnije za napadača, biti smiren u gol-šansi. Umjesto zakucavanja u hipu sam odlučio samo postaviti nogu i kad sam vidio da je ušla u mrežu tada sam praktično bio u transu...

Mogli ste ga doživjeti još u prvom dijelu da ste bili precizniji nakon centaršuta Riberyja?

- Super je centrirao, ali mi je protivnik zasmetao i kad sam trebao pucati glavom zatvorio dio putanje kamo sam kanio pucati. Golman je odlično reagirao, da nije vršcima prstiju taknuo loptu, sigurno bi bio gol...

Kakav je osjećaj zabiti u takvoj utakmici? Izuzmemo li jedanaesterac Prosinečkog u Bariju, vi ste ipak prvi Hrvat strijelac u finalu, iz igre?

- To ne možete riječima opisati. Dvije tri sekunde nisam znao što ću, onda me pukla navala sreće, pozitivne energije, radosti. Je, gledao sam u navijače i stavio ruke na uši, želio sam uživati u trenucima njihove sreće i moje, momčadske. Navijači su naš dvanaesti igrač, fenomenalno nas prate, a prema meni su od prvog dana pozitivni. Zato sam bio neizmjerno sretan što sam im priuštio golom takve trenutke radosti.

Bilo je ovacija? Kako vam uopće skandiraju obzirom na teškoću izgovora prezimena?

- Nakon utakmice su skandirali i moje ime i prezime, kao i drugih igrača. Malo im ponekad zapne onaj “ndžo”, koji ispadne Manzukic, ali dobro. I momčad je izabrala lakšu verziju pa me zovu Mandžu.

Zašto Mandžu?

- U početku su me zvali Mario, ali kad smo se nakon poziva stali okretati i ja i Gomez, predložio sam im da me zovu Mandžo. Bilo im je očito lakše izreći Mandžu i tako je ostalo.

Robben vam je asistirao za gol, a onda je od mogućeg tragičara postao junak. Kako ste doživjeli njegovu transformaciju od statusa sebičnjaka do čovjeka odluke?

- Jako mi je drago za njega jer bilo bi mu jako teško, s obzirom na propuštene prilike, da smo izgubili. Znate kako to ide, na nekome bi se slomile frustracije poraza. Zamišljao sam kako bi se čovjek osjećao u takvoj situaciji i to je jako teško i nepravedno. Svi žele najbolje. Zato mi je eto iznimno drago da je sebe i sve nas lišio tih mogućih situacija, ha, ha...

Plakao je nakon utakmice dok ste se grlili?

- Plakao je od sreće, ja nisam takav. Ne mogu plakati, ja sam htio vikati, pjevati, ludovati od sreće. Došao sam ga zagrliti i vikao sam mu daj se opusti čovječe, osvojili smo Ligu prvaka, dao si gol, uživaj i uživajmo. No, on je bio kao u transu. Išle su mu suze i samo je gledao što se oko njega događa…

Vama je od uzbuđenja umalo nestala medalja?

- Nisam primijetio da mi je umalo pala „dolje“, teško bih je više našao da nije sjajno reagirao, brz kao i uvijek Ribery. Kad sam shvatio što se događa bio sam iznenađen kako je do toga uopće došlo, ali kad razmislim o svemu, u toj ludnici to je najmanji problem…

Feštali ste do zore?

- Jesmo, bili smo na večeri sa oko 2000 uzvanika, potom i u fešti sa svojim obiteljima i prijateljima. Sve je bilo izvanredno i neponovljivo. Ostao sam do 3 i pol a onda me svladao umor.

Ide vam trener, dolazi Guardiola?

- Još nismo završili ovu sezonu, imamo kup finale i nije sada vrijeme za te razgovore. OK, ponoviti ću, čast mi je da će me voditi takav velikan kao Guardiola i veselim se tome. No, ovog trenutka ne razmišljam ni ja ni itko o tome.

Ne opterećuje vas najava dolaska Lewandowskog?

- Mene ne opterećuje ama baš ništa pogotovo sada, i pogotovo kad veliki igrači dolaze u Bayern. Što ih je više to smo moćniji! Kao i uvijek, boriti ću se do posljednje kapi znoja za svoje pozicije a onda će trener biti taj koji će odlučivati tko će i koliko igrati.“

Je l’ vam žao Borussije?

- Kad sam ih vidio da se penju tužni prema loži osjetio sam koliko im je teško, i kako bi nama bilo da smo na njihovom mjestu. Pljeskali smo i odali priznanje za fantastičnu igru i nogomet, pogotovo u Ligi prvaka, ali netko je morao izgubiti. Kad je već tako, draže mi je da smo mi ti koji smo sretni. Išao sam do Kloppa da mu pružim ruku zato je ga iznimno cijenim i respektiram!

Vaš Heynckes bi mogao umjesto u mirovinu prema Realu?

- Ako se to dogodi bio bih sretan za njega i Modrića. Heynckes nije za mirovinu, čovjek pršti od energije i elana, svjetski je stručnjak i bio bi sigurno sjajno rješenje za Real. Za nogomet je dobro da ostane aktivan!