HRVATSKI TRENER 'ZAPEO' U JEDNOJ OD NAJMNOGOLJUDNIJIH ZEMALJA SVIJETA 'Na trening mi je došlo 8.000 ljudi! Ovdje obožavaju nogomet, ali ima i onih...'

Mnogo je Hrvata ostalo zatočeno širem svijeta tijekom ove koronakrize, granice su zatvorene i ne mogu se vratiti u domovinu. Oko 9400 kilometara od svog rodnog Zagreba trenutačno je Bojan Hodak, hrvatski nogometni trener koji će 4. svibnja proslaviti 49. rođendan. Hodak je u glavnom gradu Malezije, no tamo nije zapeo, Kuala Lumpur njegov je drugi dom. Prošle su skoro 24 godine otkako je napustio Zagreb i životnu sreću potražio na drugom kraju svijeta.

- Igrao sam i trenirao u Kambodži, Maleziji, Indoneziji, Singapuru, Hong Kongu i Kini, gdje sam u Shandong Lunengu bio pomoćnik Rajku Magiću, a kasnije i Portugalcu Manuelu Barbosi. Najduže sam bio u Maleziji, tu sam si kupio stan, tu mi je druga kuća - priča Hodak.

Početkom ove godine Hodak je preselio iz Malezije u Indoneziju.

- Od 2017. do 2019. vodio sam U-19 reprezentaciju Malezije, imali smo najbolje rezultate u povijesti, ali se promijenio predsjednik Saveza i naglo su smanjivali budžet pa nismo nastavili ugovor. Imao sam dva mjeseca odmora i negdje oko Božića su me zvali iz PSM Makassara. Ponudili su mi dobre uvjete i brzo smo se dogovorili. Klub je jedan od najstarijih u ovom dijelu Azije, igramo AFC kup koji je nešto kao Europska liga. Nisam dugo razmišljao...

Facebook

Nije lako izaći

Indonezija je četvrta najmnogoljudnija država na svijetu. Kako je izgledao Hodakov život tamo prije pojave koronavirusa?

- Moj grad Makassar ima skoro tri milijuna ljudi. Svi prate nogomet i nije lako izaći bilo gdje. Ljudi te žele dotaknuti, slikati se s tobom, makar se međusobno ne razumijemo što pričamo. Nekad taj pritisak nije lagan, ali se s vremenom navikneš. Država je ogromna, ima tri vremenske zone, s jednog kraja na drugi avionom treba 6-7 sati. Na svako gostovanje ide se dva dana ranije, tako da smo uglavnom u avionu i hotelu. K’o NBA show smo…

Sad je s obitelji u Kuala Lumpuru.

- Supruga i sin nisu bili sa mnom, došao sam kući dan nakon zadnje utakmice kad je počela FIFA pauza zbog reprezentacija. Sljedeći dan je Malezija zaključala sva vrata... Smijemo samo do dućana, a u kući se izbjegavamo, svaki u svojoj sobi s tabletom, ha-ha... Sin Luka ima školu online, a nakon toga za ispucavanje viška energije prati HNS-ov dnevni trening za mlade. On pokušava slijediti, ja sam samo promatrač...

Usporedba između života u Maleziji i Indoneziji?

- U velikim gradovima kao što su Jakarta i Kuala Lumpur nema razlike, katastrofalna gužva u prometu, ogromni shopping centri, razlika između bogatih i sirotinje je velika. Što se manjih mjesta tiče, Malezija je ipak malo bolje organizirana.

A što se nogometa tiče?

- Ljudi obožavaju nogomet, u Indoneziji su malo luđi... Na moj prvi trening došlo je 8.000 navijača, na sljedeće treninge nosili su bengalke, petarde i bubnjeve. Morao sam zatvoriti treninge, jer koliko god da sam galamio, igrači me ništa nisu čuli. Bilo je komične, što sam ja glasnije vikao, oni su jače bubnjali.

Kakva je kvaliteta liga, koja je to razina nogometa?

Fizički daleko

- Fizički daleko od europskih liga. Trče puno, ali padaju nakon 60 minuta. Tehnički i taktički Malezija je malo bolja, top klubovi bi mogli igrati u Prvoj HNL. Klubovi u Indoneziji kvalitetom su na razini 2. HNL. Stranci su dobri i dobro plaćeni, svi bi mogli igrat našu prvu ligu. Lokalnim igračima tehnika je, kako bi mi rekli, malo nefunkcionalna, za zabavljati publiku na poluvremenu. Najveći je problem, kao i u cijeloj Aziji, loš rad s mladim igračima.

Tko je još od Hrvata u Indoneziji?

- Moj pomoćnik je Nenad Baćina iz Splita, zajedno smo već šest godina. U Persiji, koja je jedan od najvećih klubova, je Marko Šimić, on je tu već nekoliko godina.

Kako u jugoistočnoj Aziji ljudi proživljavaju ovu krizu?

- U Indoneziji postoji veliki problem koji vlada ne može riješiti. Ima previše sirotinje koja živi od tzv. dnevne plaće. Koliko rade taj dan, toliko dobiju. Ti ljudi nemaju ušteđevinu, oni ne mogu biti doma, moraju raditi svaki dan kako bi preživjeli. Ako ne budu imali za hranu, počet će neredi, provaljivat će u dućane kako bi došli do hrane. Zato su mjere u Indoneziji počele kasnije. Nisam ni siguran koliko Indonezija ima bolnica, doktora, opreme, čak i koliko testova mogu napraviti za COVID-19. Za nas Hrvate su, srećom, veleposlanik Nebojša Koharević i gospodin Matica iz veleposlanstva cijelo vrijeme dijelili sve bitne informacije tako da smo bili na sve spremni.

Kad bi se situacija mogla normalizirati?

- Prvenstvo je zasad prekinuto do 29. svibnja, ali sumnjam da će biti nogometa prije rujna. U Indoneziji je mnogo ljudi nesvjesno što se događa, mnogo njih živi kao da nije izvanredna situacija. Srećom je ovdje temperatura stalno iznad 30 Celzijevih stupnjeva pa virus ne može dugo preživjeti. Zbog toga je zaraženih službeno tek nešto manje od 10.000, što za državu od skoro 300 milijuna stanovnika nije velika brojka - zaključio je Hodak.