Dinamo 1967., Dinamo 1982., Dinamo 1998., Dinamo 2021. Kako god završio dvostruki dvoboj s Villarrealom, radi se o tri-četiri najveće Dinamove generacije u njegovoj povijesti. Počesto tužnoj, ali i gdjekad sretnoj, ponosnoj, povijesti u kojoj svaki dinamovac ima nešto sasvim svoje. Nekom gol, pobjeda, trofej, nekom poraz, onaj poznati tupi osjećaj bespomoći, ali ona tanka, plava tvrda linija od ničega do nečega.

Jedan od onih koji je definirao te linije definitivno je naš, zagrebački Maradona, i jedna prepoznatljiva varka jednoga, posebnoga Marka. Marko Mlinarić, personifikacija '82., jedan od onih purgera od kojih vas prolaze trnci poštovanja i ponosa. Ne samo "jer je lep i jer je naš"...

Posljednji smo put razgovarali na tužan dan, dan kada nas je napustio jedan od njegova kova, veliki Cico. Tada je bez razmišljanja ili pitanja kazao: "Dva najveća Dinamova igrača u povijesti definitivno su Zlatko Kranjčar i Velimir Zajec". Pa danas, dok njegov i naš Dinamo igra četvrtfinale Europske lige, pitamo: gospon Mlinka, jel' netko od ovih današnjih igrača barem blizu? Možda rekorder Ademi, možda nezaustavljivi Lamza našeg doba, Oršić, možda netko treći?

- Ma, znate, to je bio emotivan trenutak, iskreno, ja najviše volim tu svoju cijelu generaciju, i nemojte se na to ljutiti, jer jednostavno sam emotivno na njih vezan i pritom, posve mi je jasno, subjektivan. Ali, kada se uspijem malo odmaknuti, vrlo sam realan i celi život nikad nisam propagirao nešto što ne vidim. Ovo kaj vidim u Europi je sjajno, ovo kaj je Orša napravio, ja ne pamtim, Petković je fenomenalan... U svako doba će biti igrača, velikih, Dinamovih igrača, i to sam sto posto siguran.

Bi li netko od ovih igrača mogao zaigrati u vašoj '82.?

- Svako vrijeme nosi svoje, ovi danas bi po svojim fizičkim i tehničkim sposobnostima imali mjesta, ali Ćiro bi imal tešku glavobolju. A opet velim, ja sam tu subjektivan, vezan sam uz generaciju koja je puno napravila. Znate, drugačija je strast onoga doba, imali smo prosjek od 40 hiljada ljudi po tekmi...

Da možete komparirati, tko bi bio današnji Zeko, tko Cico, tko Mlinka...?

- Majer bi bio Mlinarić, Oršića bi stavil za Cicu, ili Petkovića, a Ademi me ugodno iznenadio, skidam mu kapu, toliko je napravio, trči, dribla, fala mu za sve kaj je napravio za Dinamo, ponaša se kao matrica purgerskog, dinamovskog ponašanja. Da mogu, onda bi svaki igrač, a posebice kapetan Dinama trebao biti kak i on.

Mlinarić silno hvali Ademija

DENIS LOVROVIC Afp

A drugi, u čija ih tijela staviti?

- Ivanušec je tu koji je fantastičan, mali Gvardiol je čudesan talent, ima tu puno materijala...

Gdje uopće smjestiti ovu generaciju?

- Pa oni su izvanredni, ali treba proći određeno vrijeme da možemo dati određeni sud, ali ako me pitate za '67. godine ili '82. godine, ne treba zaboraviti niti '98. godine, Cvitu, Prosinečkog, Ladića, Marića, Šimića... Ljudi se vežu za pojedine generacije i uvijek netko iskoči. I kak rasteš, tak je ona tvoja nekak najdraža. A statistika pritom može biti varljiva, možemo recimo reći da je '67. godine imala dva puta pet bodova prednosti, ali nije uspela osvojit naslov u bivšoj državi. Ali su dečki "skinuli" Kup velesajamskih gradova. A netko će možda reći da je to bilo lakše neg osvojit Yu-ligu. Svi mi malo razgovaramo u rukavicama, nije licemjerje, već objektivni pogled rangirati stvari. Netko sigurno i za nas veli da smo možda morali osvojiti i 1983. godine naslov. Ali, tko sam ja da sudim...

Pardon, ali neprijeporna legenda. Vi imate pravo reći što mislite.

- OK, nikad nisam ni skrivao svoja razmišljanja, ali kad ispod svih velikih generacija povučemo crtu, ispod svega treba pisati - Dinamo. Zbroj svega je Dinamo. Nisu samo igrači, velikani, legende, generacija. Svi ljudi koji su radili, treneri, oružari, doktori, tete čistačice, sve je to Dinamo. A da pritom navijače niti ne spominjem. Oni su nekaj posebno, oni su esencija.

Biste li mijenjali svoje vrijeme za ovo danas?

- Psihofizički bih mogao igrati i danas, imao sam takve predispozicije, i jednom sam rekel da mi je žao da ne možemo spojiti vrijeme. Da, dakle, možemo spojiti sve velike Dinamove generacije u najboljim godinama, 1967., 1982., pa i ovu današnju, ili onu s kraja devedesetih, pa da odigramo neki turnir, to bi bilo najbolje...

Odgajali ste Zidanea i Cantonu, postoji li danas netko da vas traži za savjet, pokoji individualni trening?

- U školi radim s klincima, s generacijom 2008., radimo sve tehničke elemente, uz razgovor s trenerom, dajem im informacije i savjete, a od ovih današnjih imam poseban odnos prema Oršiću, a velim, Lovro Majer bi mogao biti Mlinarić ili Modrić novoga doba...

Oršić je danas kao Cico nekad, tvrdi Mlinka

BORIS KOVACEV/CROPIX

Je li ovo lijepo vrijeme za biti dinamovac?

- Uvijek je lijepo vrijeme za biti dinamovac, tako sam odgajan. Od malih nogu se u mojoj familiji učilo da volimo Dinamo, Zagreb, Hrvatsku, a treba biti velik kada slabo ide. Gospon Žarko Dolinar mi je jednom rekao: "Dat ću vam savjet: Kad je sunčano, imate puno prijatelja, a kad je loše, oni se osipaju". Mislim da je to sjajna metafora i za ovo o čemu pripovedamo. A Zagreb je nekad bil' jako strpljiv. Čekao je taj naš naslov 24 godine. Ljudi su bili toliko strpljivi da su predosjećali da je to - to, i onda je purgerština eksplodirala.

Nedostaje li vam taj Zagreb? Konačno, biti dinamovac nije se očitovalo brojem naslova, već nečim posve drugim...

- Nedostaje, ali to je u svim gradovima svijeta tako, znate globalizacija radi svoje, migracije su normalne. Samo, po meni, poanta je recimo da su moji roditelji došli '58. iz Like, ali su zavolili Zagreb, prihvaćajući moral i vrijednosti koje je grad imao u svom DNK, i tako su me učili i odgajali. Bio je to lepi Zagreb, moj Zagreb. Danas su vremena drugačija i ja to potpuno prihvaćam. Ali, i dalje mislim da oni koji dolaze i žive u Zagrebu moraju pronositi kulturu i tradiciju ovoga grada. Jedna stara židovska veli: Zakon države u kojoj živiš, i tvoj je zakon - zaključio je gospon Mlinka, koji tekme svog Dinama gleda doma.

- Malo se nerviram pa šetkam, ne znam mogu li više normalno sve to pratiti. Ima mojih dečkiju koji to još intenzivnije osjećaju, meni je ipak malo lakše...

Znate zašto? Jer Mlinki Dinamo nije Villarreal. Već sve ostalo, što ga je definiralo. I što definira sve. Ono plavo, ono iskonsko.