Dinamo je 1975. zabilježio rekordni broj prodanih ulaznica. Ogled Dinamo – Crvena zvezda pratilo je 62.100 ljudi s kupljenim ulaznicama. Bio je to poseban dvoboj. Dinamo je pobijedio 2:0 (strijelci Kranjčar i Miljković), a junak utakmice bio je briljantni 19-godišnjak Zlatko Kranjčar. Kranjčaru je sve polazilo za rukom, a veliki finale njegove iznimne predstave stigao je u času kad je pred maksimirskim zapadom, najtežim i najspektakularnijim driblingom, tzv. oksfordom, prešao Zvezdinog braniča Kerija.
Maksimirski je stadion u tome času doslovce eksplodirao. Kranjčarova minijatura iz kategorije ”za sva vremena” danima se prepričavala u Zagrebu.
Zlatko Cico Kranjčar (Zagreb, 15. studenoga 1956.) bio je napadač. Njegova je tehnika bila briljantna. Igrao je s obje noge i imao je odličan udarac glavom. Bio je hitar i vladao je raznovrsnim driblinzima. Njegov šut bio je sjajan – jak i vrlo precizan, on volej nije mogao promašiti.
Legenda i u Beču
Za Dinamo je odigrao 556 utakmica i postigao 256 pogodaka. S Modrima (1973.-1984.) Kranjčar je osvojio prvenstvo 1982. te dva Kupa, 1980. i 1983. Legenda Dinama jednaka je legenda postao i u bečkom Rapidu, čiju je majicu nosio od 1984. do 1990. Za Rapidlere je odigrao 201 utakmicu i postigao 106 pogodaka. S Rapidom je osvajao naslov prvaka Austrije 1987. i 1988. te kupove 1984., 1985. i 1987., a 1985. igrao je i finale Kupa kupova (Rapid – Everton 1:3). Nakon što je igrao za St. Pölten, karijeru je kao igrač-trener završio u amaterskom Winerfeldu. Kranjčar je bio ekstremni talent, jedan od najvećih koji se pojavio u zagrebačkom nogometu. S loptom je mogao – sve.
“Čudo od djeteta” stiglo je u Maksimir na selekciju 1965. godine s društvom s Ferenčice. Imao je tek devet godina. Kranjčara su u Maksimiru dočekali Ivan Đalma Marković i Zorislav Srebrić. Đalma je odmah uočio talent, no nešto mu je bilo sumnjivo pa je zapitao Cicu koje je godište.
– Rođen sam 1955. – slagao je Cico, jer u Dinamu nisu primali mlađe od deset godina. Đalma nije stvarao probleme, jer je vidio da mali “ima nešto”. Nešto više no svi ostali. Među inim imao je i ovo: on je s devet godina, kako nam pričaju njegovi suigrači, govorio: “Moj je život nogomet, ja ću biti profesionalni nogometaš.”
Zlatko Kranjčar, koji je rođen kao Krajnčar, no kojemu je neki površni birokrat u dokumente upisao prezime Kranjčar, i tako je ostalo, prošao je u Dinamu kompletnu nogometnu školu. I sve ostalo. On je sa 11 godina skupljao lopte u finalu Kupa velesajamskih gradova s Leedsom, a s 12 je bio demonstrator na Višoj trenerskoj školi u Zagrebu. Pritom je zadivio buduće trenere, među kojima je bio i Mirko Bazić.
– Pioniri su na kraju demonstriranja igrali i utakmicu. Jedna je akcija krenula desnom stranom i uslijedio je centaršut. Kranjčar je zaplivao zrakom prema lopti, propustio je i pogodio petom. Lopta je odsjela u mreži. Bio je to nevjerojatan pogodak, nismo mogli prestati pljeskati – veli Bazić, koji je Kranjčara imao pod rukom četiri sezone, od 1974. do 1978.
Kranjčar je prvi profesionalni ugovor s Dinamom potpisao u prosincu 1973., a sa 17 godina zaigrao je u prvoj momčadi. Debitirao je 3. ožujka 1974. u Maksimiru, u utakmici s Hajdukom pred 60.000 gledatelja. Bio je među 16, ali nije se nadao da bi mogao zaigrati. No kako je Bonić vukao ozljedu, trener Domagoj Kapetanović na zagrijavanje je poslao i Kranjčara. Kad je postalo jasno da Bonić ne može igrati, Kranjčar je na brzinu odjenuo majicu s brojem 7 i izišao na igralište. Hajduk je pobijedio 1:0, a Kranjčara je čuvao Buljan. Kapetanović nakon utakmice nije krio zadovoljstvo: “Mali, bilo je dobro”, a zadovoljna je bila i publika koja je od prvoga časa prigrlila mladića prepunog ideja i sjajnih poteza.
Fama o Kranjčaru, geniju u modroj majici, u Zagrebu je rasla svakom sljedećom utakmicom. Cico, koji je taj nadimak dobio kao dijete, postao je sinonim za Dinamo. Njegova je popularnost bila tolika da je Cico bio model za Dinamovu maskotu, koju je izradila Jugoplastika. Bila je to lutka od plastike, koja je postala omiljena dječja igračka.
Jedinstven pothvat
Kranjčar je bio fantastičan strijelac u juniorima. Kako je nizao pogotke kao na tekućoj traci, svi su očekivali da će biti centarfor. No on nije volio igrati na toj poziciji, jer centarfor je preblizu centarhalfovima koji su u to doba mogli nesmiljeno tući. Stoga je više volio biti iza centarfora i na toj poziciji držao ga je i Mirko Bazić.
– Uh, kakav je Kranjčar bio igrač. Sjedeći na klupi i pozorno prateći utakmicu, redovito bih gledao što bi bilo najbolje odigrati. Što sam pomislio, Cico je odigrao – veli Bazić.
Kranjčar je bio najspektakularniji Dinamov igrač u sedamdesetima. Bio je odličan u sezoni 1978./1979. kad je NSJ Dinamu uskratio naslov prvaka i blistao je u Dinamovoj generaciji 1982. koja je igrala sjajan nogomet i koja je nakon 24 godine naslov prvaka donijela u Zagreb.
Premda je bio jedan od najboljih igrača mlade reprezentacije, Kranjčar je za A vrstu Jugoslavije odigrao skromnih 11 utakmica (tri pogotka). Problem je bio u tomu što je igrao za Dinamo. Da je igrao za Crvenu zvezdu ili Partizan, odigrao bi 50. Mogao je u Zvezdu protiv koje je redovito igrao izvrsno (osam pogodaka u 17 utakmica). Kad je, naime, 1983. bio u konfliktu s Ćirom Blaževićem, Kranjčara je zvala Crvena zvezda. No on je tu ponudu glatko odbio.
Kranjčar je 1990. bio kapetan 14 veličanstvenih (Ladić, Gabrić, Kranjčar, Vulić, Peršon, Židan, Dražić, Čelić, Kasalo, Shala, Cvjetković, Asanović, Mladenović, Mlinarić), koji su zaigrali u prijateljskoj utakmici sa SAD-om. Potom je igrao i protiv Rumunja kojima je zabio gol. Za ‘Jugu’ malo, a prvi kapetan Hrvatske. On je 2002., odlično vodeći Zagreb, presjekao dominaciju Dinama i Hajduka.
Za Kranjčarom-trenerom dugo se vukla rečenica: “veliki igrač – mali trener”. Što je bilo nepošteno i netočno. Zlatko Kranjčar je otpočetka pokazivao odlike trenera osobite vrijednosti. On je odmah naglasio da je odličan taktičar, da ima osjećaj za igru i za prepoznavanje igrača. Premda je bio osobiti individualac, njegov je prvi trenerski rezon da “bez kolektivne čvrstine nema rezultata”. Kad je vodio Segestu, on je na Maksimiru pobijedio Croatiju 2:1. Vodeći Dinamo, osvojio je dvije dvostruke krune – 1996. i 1998. S tim je rezultatom treći najtrofejniji trener u povijesti Modrih.
U Dinamu je doživio sreću i – nesreću. Iako je 1996. osvojio dvostruku krunu, morao je napustiti Maksimir. Dvije godine potom otišao je pak nakon sukoba sa Zlatkom Canjugom: “Nisam mogao dozvoliti da mi pamet soli nogometni anonimac.” Potom povratka dugo nije bilo, jer nije bio u ljubavi sa Zdravkom Mamićem. Kranjčar je jedini trener koji je uspio biti prvak Hrvatske s klubom koji se nije zvao Dinamo ili Hajduk.
Oličenje fair playa
S reprezentacijom Hrvatske (2004.-2006.) suvereno je protutnjao kvalifikacijama za SP u Njemačkoj. Za to remek-djelo primio je Godišnju nagradu “Franjo Bučar“ 2005. Na SP-u je očekivao mnogo, spominjao je čak i finale, no zapeo je u skupini i pao, jer se nije htio posuti pepelom. Kranjčar je vodio Segestu, Dinamo, Rijeku, Slaven Belupo, Samobor, Marsoniju, radio je u Austriji, Sloveniji, Egiptu, Slovačkoj, Crnoj Gori, a potom u Iranu, u kojem je 2012., nakon što je zapovjedio svome igraču da promaši nepošteno izboreni kazneni udarac, postao oličenje fair playa.
Zlatku Kranjčaru se, kad ga se želi pogurnuti u stranu, često spočitava “zeleni silvanac”. No sa silvancem ili bez njega, Cico je jedan od najboljih trenera koje smo imali.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....