MAMIĆ PODIJELIO I MEĐUGORJE Jedan mještanin: Đe će čovjek, katolik, ide na Brdo ukazanja - bit lopov? DRUGI UZVRAĆA Kobogda sto godina u zatvoru osto!

Žeže u Međugorju. Gori kamen sivac. Hodočasnici se od sunčanice spašavaju pod kišobranima, a Zdravko Mamić u hladu bašte hotela Regina. Staložen je kao da se ništa dogodilo nije. Na licu mu se ne da iščitati presuda. Čovjeku su ima sat odrezali velikih šest i pol godina tamnice, i više ne može preko granice. U Dinamo. U beli Zagreb grad.

- Fala ti, prijatelju. Fala. A, što da ti kažem, ti sve znaš, ti si pametan čovjek... Namješteno, montirano, sve znaš... Dobro si sinoć rekel. Još jednom ti hvala kaj si zval - redaju se pozivi na koje nogometni supermenadžer strpljivo odgovara. U društvu je prijatelja s kojima je prekjučer slikan na Brdu ukazanja.

Ne bježim nikuda

“Slavonijo, pjesme moje, zovu me u krilo tvoje”, čuje se na radiju, a “nokautiranom” Zdravku je, nakon osječke presude, najmanje do ravnice. Žestio se toga jutra ponovno na temu delegiranja njegovog predmeta Županijskom sudu u Osijeku čije je Vijeće - podvukao je više puta - “prepisalo već negdje drugdje donesenu presudu”.

- Dečki, ne mogu više. Umoran sam. Odo se odmorit - pravda se kamermanima koji bi ga snimali kako šeta mjestom. Da mu se, kad već ne bi udovoljeno - on to tako vidi - zemaljskoj pravdi, pred crkvom međugorskom nebesa smiluju.

- Interesantno kako vi novinari ne propitujete tko je napravio svastiku na Poljudu, a ti ljudi dolje, u Splitu, nisu fašisti, to su Hrvati. Kako i zašto ne propitujete tko je vršio pritisak na suce istrage, na Vijeće u Osijeku, na DORH? Vi se samo Mamića hvatate jer sam vam stalno na raspolaganju, jer sam se svakome od vas javio uredno na telefon kad ste me zvali, svakome odgovorio na poruku, a vi jedno te isto - bježite li? A, kud bi bježao, dragi ljudi? Vidite da sam tu, na raspolaganju svima, i kad god hoćete, možete do mene - poručio je iscrpljeni Zdravko žurnalistima, platio turu i otišao prileći u Reginu.

To je godinama baza njegova Dinama na pripremama u Hercegovini. Gost je bogate međugorske obitelji Vasilj. Ovdje odsjeda i odsjedala je, jasno se vidi po fotografijama koje vise na zidovima, hrvatska politička elita predvođena predsjednicom Grabar-Kitarović. No, prije svega i svih tu su ljudi koji su u Hercegovini - ratnih devedesetih - udarali takt, Franjo Tuđman i Gojko Šušak.

Sto posto uz Zdravka

No, Mamiću, starom HDZ-ovcu, očito nije pomoglo ni to što je “zna se” tko u Hrvatskoj na vlasti. I zato i on, i njegovi Ercegovci, sumnjaju - što bi pokojni Francek rekao - u tu i takvu vlast jer je “napakovala” Zdravku. Izvukao je, kažu suci, 116 milijuna kuna iz Dinama, ali u to u poznatom svetištu gotovo pa nitko ne vjeruje.

- A dašta nego su mu napakovali, drugovačije ne mere bit! Đe će čovjek, bolan, donator, humanitarac, katolik, ide na Brdo ukazanja - bit lopov?! Jel to tebi normalno?! Ako je ko ovom narodu ovdje davo, on je. Sve je to politika njemu sprčkala - uvjeren je Marko Arambašić.

Dok ga “hvatam u pero”, eto ti mladog taksista. Nakostriješio se na Marka, pa će ko iz topa: “Kobogda u zatvoru sto godina osto!”

Kasnije smo još nekoliko puta naišli na ovakve situacije, gdje ga jedan hvali, da bi ga drugi kudio - a onda shvatili da se radi o dinamovcima i hajdukovcima iz BiH ili sa strane.

- Jašta da je to politika. Osudi malu ribu da bi velika iz mreže utekla - tako proces alfi i omegi Dinama vidi Nidžo.

- Ma, čekajte, pa nije Mamić mala riba? Čovjek se para i para namlatio...

- Ja, ja, ima on kesu, ali ima onih koji su i moćniji od njega. Nije tu, bolan, novac važan, tu neke druge veze rade. Pa vidiš li ti da su tužitelji razgrćali po slučajevima starim i tricet godina, a ko normalan po starom polju klas traži? - ne da Nidžo na Maminja.

Pokazuju nam njegovi kolege trgovci i na hajdukovca koji diže palac u vis za Zdravka, ali bježi preko ulice, ne želi se predstaviti. Premda Mamić u svom stilu drži predstave za novinare, sam trče prema kameri i mikrofonu, domaći i stranci u Međugorju nerado se hvataju ove vruće teme pod punim imenom i prezimenom.

- Piši, Vlado Ostojić, što se ja imam koga bojat? A, uostalom, u Međugorju postoje dva s tim imenom i prezimenom, pa neka se misle koji sam - smije se Vlado, a zaboravlja da smo ga ovjekovječili.

Bezrezervno je uz Mamića. On je, kaže, kao i skoro cijelo Međugorje, za Dinamo, i nepojmljivo mu je da je takav čovjek, koji je stvorio, veli, nepobjedivi tim - biva osuđen.

Što da ne zaradi?

- Što ne valja u tome da netko prepozna talent, dobrog igrača, i da ga danas-sutra proda, pa na tome zaradi? Ne mogu drugačije shvatit ovu situaciju oko njega nego da su mu smjestili - Vlado otkriva. I naš posljednji sugovornik, misli da su Mamiću nasapunali dasku.

- A, opet, znaš kako narod kaže, a sve ti narodne valjaju - nema toga ko je meda pravio, a da prste lizo nije. A, jel’ tako? Drugačije ne iđe. Jel ljudski, jel’ prirodno? A, sad što je to neko iskoristio da lova Mamića dok drugi pravi poso rade, e ta će ti se komušina naknadno razgrnut, pa će se vidit ko je koga natako i zašto.