Vrlo je dobro Varaždinac Dražen Besek locirao teret modernog nogometa i njegovih doživljaja. Statistika! Kaže Besek, ona je u gotovo svim parametrima, osim rezultata, na strani Francuske, ali je Hrvatska pokazala da brojke posjeda, pretrčanih metara nisu presudne u odnosu na kontrolu igre i kvalitetu trke. Igračka inteligencija Vatrenih, tehnička vrijednost veznog reda u odnosu na fizikalni suparnički, bile su prijelomne. I objektivniji pokazatelj vrijednosti, jer igrati tri dana kasnije, uz put i umor, na to utječe vanredne okolnosti, a manje tehnički potencijali. Individualne vrijednosti su snaga svake momčadi, ali samo onda kada su podređene kolektivu. Hrvatska je pokazala kao novac nije presudni faktor tog pristupa, nego priprema grupe da gaji takav duh. Ona to afirmira već 30 godina i impresionira svijet...
Zlatko Dalić rođen je u Livnu, ali je kroz osam godina igranja u Hajduku, Cibaliji, Budućnosti (Podgorica) i Veležu, svoje ime etablirao u Varteksu. U 15 godina bio je igrač, pomoćni trener, sportski direktor, trener. Prije nego se otisnuo sedam godina na bliski istok, kroz Saudijske i klubove iz Emirata, okušao se u Rijeci, Slaven Belupu i Dinamu Tirani. Iz današnjeg kuta, u kontekstu sedam i pol godina izborničke ere, uvjerljiv je dojam da je najviše zanatski naučio kao asistent Miroslavu Blaževiću (2003-05). Koji nam je odmah u početku Dalićeve izborničke ere (2017.), nakon prolaza Ukrajine, a prije Rusije 2018, nagovijestio kakav može biti njegov učenik-nasljednik. "To je manga, zahebat će se svi oni koji ga podcijene..."...
Zvučalo je zaštitnički prema mlađem lojalnom kolegi, kao što je Ćiro svojevremeno znao kazati i za druge mu više ili manje draže suputnike karijere. Hvalio je drugog po dugovječnosti, nakon njegovih 73 utakmice kroz 2437 dana, Slavena Bilića (2167 za 65). Brončani iz 98‘ imao je i veći prosjek bodova, 2.15 u odnosu na njegovih 1,75, ali Ćiro je imao broncu kao trener, Bilić tursku traumu iz Beča. Negdje se između redova nazirala teza da je veće igračko ime uvijek viza za lakši trenerski put, ali da onaj koji sa manjim rejtingom počinje svoju priču, kao što je bila i njegova, razvije te "situacijske inteligencije". Ili kako bi kazao, finese koje imaju mange...
Zlatko Dalić je natruhe tog garda pokazao 2017.godine. Nakon što je Ante Čačić, izbornik sa najvećim prosjekom bodova (1,96) izuzev Slavena Bilića, detroniziran pred završni ispit gotovo izgubljenih kvalifikacija za Rusiju, Davor Šuker želio je privremeno za izbornika brončanog kolegu, Roberta Jarnija. Koji je racionalno promišljao da to nije trenutak da se, u bezizlaznoj situaciji obilježi gubitnikom. Bilo je još brzinskih prijedloga, a onda je Robert Markulin iz Slaven Belupa, gdje je nekoć (2009.) trenerom bio Dalić, predložio upravo njega. Dalić je dvojio nula sekundi, dolazim odmah! Osjetio je da nema što izgubiti, jer ga ionako rijetko tko doživljava perspektivom Vatrene struke, a može jako puno dobiti. Sedam i pol godina kasnije, vidimo da je dobio, i reprezentacija s njim, neponovljivo više nego puno...
Dojmovi koji su pratili njegov početak, i nakon uspješnog blitzkriega u Ukrajini te dominantne eliminacije Grka, ničim nisu slutili da bi se mogao dulje zadržati na izborničkoj stolici. Pogotovo što je u proljeće pred Rusiju, na mini američkoj turneji bilo podosta tenzija, prozivanja senatora (poglavito Perišića!) nakon poraza od Perua, te javnih i "salonskih" kritika iza kulisa vladara u HNS-u. Činjenica je da je Dalić tada bio i predmet rasprave za smjenu. To nije čudno za okruženje, jer istog se izbornika raspravljalo u kontekstu ostanka u više navrata i nakon što je upisao rezultat svih rezultata, finale Mundijala. Ovo je Hrvatska. U njoj se na dvije pozicije, premijera i nogometnog izbornika, što god napravite i dobro uvijek tretirate negativno. Što dulje netko traje, to je i ikakav veliki domet podređeniji i najmanjoj slabosti. Ljudi bi rekli, trebaju promjene, ako ništa drugo radi promjene...
Gledamo li činjenice, a ostavimo na polici interpretacija gomile dojmova, Zlatko Dalić je najuspješniji izbornik Hrvatske bez konkurencije. Kao takav je i jedan od najuspješnijih izbornika globalno tretirano. Ne samo da je ogroman uspjeh osvojiti dvije medalje zaredom na Mundijalu i četiri puta zaredom izboriti nastup na velikom turniru, nego je još senzacionalnije to ostvariti sa bazom jedne metropolitanske četvrti. I u okruženju gdje su dojmovi većeg utjecaja nego činjenice...
Na stranu priče o populizmu, patriotizmu, vjeri i inim tematikama koje roje kontinuitet domaćih polemičkih strasti, Dalić se pokazao mangom, kako je Blažević tumačio. I od kojeg je to očito znao upiti, razložno shvaćajući da trenera ne određuje samo stručni potencijal, nego i vještina upravljanja grupom te amortiziranje svih mogućih vanjskih udaraca. Dalić je kao izbornik još brže shvatio da je to sasvim drugačiji posao u odnosu na klupskog trenera. Za razliku od klupskih momčadi, gdje caruje individualna vrijednost, u reprezentacijama su zbog specifičnosti nacionalne prezentacije, ključni momčadski duh i pristup. Za Hrvatsku i za svoj svjetski doseg Dalić je tu najviše uspio iskoračiti i sreća da je tako. Što god bilo u nedjelju, tu činjenicu ne može promijeniti niti jedan pariški epilog...
Komentari (0)
Komentiraj