HRVATI U SERIE A Vrsaljko napedovao, Kovačić i Kelava solidni, ostali bez minutaže

Sukladno najavama, kad je Hrvatska postala članicom Europske unije, talijansko nogometno tržište posegnulo je za našim nogometašima. Nakon što smo 1990-ih i početkom 2000-ih godina imali niz predstavnika u Serie A , i to u velikim klubovima ( Boban, Bokšić, Jarni, Asanović, Dario Šimić, Vlaović, Jurčić, Tudor, Stanić, Tomas, Rapaić, R. Kovač, Vugrinec, Budan, M. Cvitanović, Špehar, T. Rukavina, Erceg, Šerić, Karić, Smoje, Bjelanović, I. Jurić...) uslijedila je era u kojoj Hrvati nisu bili u trendu. Nju je diktiralo više faktora, prije svega ograničenje kvote igrača izvan EU-a, a potom određeni pad kvalitete HR nogometa(ša) te financijska limitiranost talijanskih klubova za kupovinu svojedobno najtraženijih naših igrača (tipa Modrić, Ćorluka, Eduardo, Mandžukić...). Od srpnja se sve promijenilo i danas u Serie A i Serie B (ukupno 42 kluba) i njihovim U-21 momčadima, članovima je ukupno 27 igrača. U A-ligi ih je 13, u B-ligi 10, a četvorica su igrači Primavere, mladih momčadi.

Kako se odvijaju karijere toga vala igrača, među kojima su i igrači koji su prošle godine odnosno zimus ( Vukušić, Radošević, Kovačić...) preselili na Apenine?

Krenimo od činjenice da nisu sve igračke sudbine odnosno statusi isti. Primjerice, Tin Jedvaj kojeg je za 5 milijuna eura kupila Roma, nije imao pravo nastupa do sredine rujna i dozvole FIFA-e da kao maloljetnik može aktivirati profesionalni ugovor. Ante Rebić, koji je za 5,5 milijuna eura ljetos stigao u Fiorentinu, imao je veliki peh da se u prvoj utakmici u kojoj je dobio priliku i ozljedi te bude prisiljen na višetjednu pauzu. Tako mu je propala šansa da više igra zbog teže ozljede centarfora Gomeza. Tomislav Šarić (23), koji je pristupio Parmi, poslan je u B-ligaša Crotone koji je otkupio 50% njegova ugovora. I kod, uvjetno rečeno, starosjedilaca, kao Radošević, Livaja i Kovačić, statusi su svekoliki. Dolaskom Rafe Beniteza Radošević je dobio više pažnje i upisao 2 nastupa u vrlo jakoj momčadi Napolija, u koju se ove godine jako puno uložilo (preko 130 milijuna eura) za pojačanja i borbu za scudetto. Radošević se Benitezu dopada, ali je logično da sa 19 godina i prošlosezonskim stažem u Primaveri (do 20 godina) ne može još aspirirati na veću minutažu unutar jake konkurencije. Marko Livaja (20) je pak trenutno u fazi karijere kada treba kvalitetom iskoračiti kako igrom tako i ponašanjem. U Atalanti više-manje stalno nastupa, ali samo je jednom bio 90 minuta na terenu, 2 puta starter, 5 puta je ulazio s klupe i 2 puta je na njoj proveo cijelu utakmicu. U prvenstvu ima jedan gol, a dvostruki je bio strijelac u Kupu protiv drugoligaša Barija.

Prema svim pokazateljima najbolje su se, uz Kovačića, u Italiji snašli na početku novih stvarnosti bivša dva dinamovca, Ivan Kelava i Šime Vrsaljko. Kelava, kojeg je gazda Udinesea Pozzo kupio za sestrinski klub Granadu, iskoristio je priliku nakon ozljede prvog vratara Friulana Brkića, te je branio u svih 9 dosadašnjih utakmica. Iako mu stil branjenja izaziva podvojena mišljenja kritike, ne dvoji se da je Kelava sasvim solidno odradio svoje zadaće i dobivao pozitivne ocjene. Za novaka u klubu i ligi to je vrlo dobar start. Još bolje, ili ako hoćete najbolje, transfer u Serie A iskoristio je Šime Vrsaljko. Od prvog je dana standardni član prve postave Genoe, i kod trenera Liveranija kao i novog Gasparinija. Vrsaljko je vrlo dobro odgovorio zahtjevima igre "sa 4" (protiv Intera), ali i pretežnoj obvezi igranja desnog bočnog u sustavu 3-5-2 odnosno 3-4-3. Gledajući njegove nastupe u Serie A, Vrsaljko je najviše napredovao od svih hrvatskih igrača, a to se moglo nazrijeti i u njegovoj zreloj igri protiv Belgije u Zagrebu. Nije zato čudno što se o njemu govori kao igraču kojeg će Genoa teško zadržati u svojim redovima, odnosno igraču kojeg će Enrico Preziosi, predsjednik trgovačkoga gena, financijski kapitalizirati (kupljen za samo 4 milijuna eura).

Svi ostali igrači uglavnom su u procesu prilagodbe i dokazivanja potencijala. S obzirom da su Talijani uglavnom kupovali mlađe hrvatske igrače (od 16 do 21, 22 godine) prema njima se odnose strpljivo. I puno veći igrači iz jačih liga trebali su 6-12 mjeseci da se potpuno prilagode žestokom calciu i velikom pritisku tamošnje javnosti. Sve što je u A-ligi teško, to je u Serie B još teže i kompliciranije, zbog nižeg standardna natjecanja. U tom kontekstu 10-orica naših predstavnika svojski se bore za pozicije.

Najbolje ide zasad Tončiju Kukoču u Brescii. Bivši je hajdukovac skupio 9 nastupa, 2 je odgledao s klupe, a nastupio je i u 2 kup-utakmice. Kritike su mu vrlo dobre. Istranin Kristian Ipša, nakon Danske stigao je na Siciliju i standardan je u Reggini. Kompliciranost B-lige, pogotovo nakon ispadanja iz A-lige, najbolje ukazuje položaj povremenog reprezentativnog kandidata Ante Vukušića. U 11 kola skupio je 3 ulaza u meč i samo 46 minuta (1, 4 i 41), 4 puta bio je na klupi. To svakako nije dobar razvoj situacije za 22-godišnjeg Sinjanina, kojem društvo od ove sezone čini Dario Župarić (23). Taj bivši igrač Cibalije dosad je bio samo 6 utakmica na klupi Pescare.

Među onim najmlađima, Dabro (16) u Fiorentini i Oštrek (17) u Cataniji, Marko Pejić (18) u Sieni, tek traže svoje prve nastupe u U-20 momčadima, dok su Riječani Mihovil Klapan (18) i Florijan Fumić (19) skupili 4 odnosno 3 nastupa za U-20 u Speziji. Ova priča iz Italije može poslužiti svim onim mladim igračima koji se zanose idejama kako će ih na Apeninima, u bilo kojoj ligi i klubu, dočekati eldorado u odnosu na HNL. Osim što se moraju nametnuti u bitno težoj konkurenciji, u Italiji prema njima neće biti milosti ako se procijeni da nisu dorasli klupskim ambicijama. Za mlade igrače dobro da će učiti u kvalitetnom sustavu rada, ali ako ne igraju u kontinuitetu, za daljnju karijeru to može biti vrlo velik rizik. Štoviše, valja imati na umu da se u Italiji ne plaća kao nekad, pogotovo ne u klubovima srednje i niže razine A i B liga, a napose treba znati da i tamo većina klubova ima problema s likvidnošću i kontinuitetom plaćanja...