Bio je "Željino" dijete, ali nije mu se u voljenom klubu posrećilo. Karijera nove osječke "desetke" Amera Hiroša, koji je prošle nedjelje oduševio hrvatsku nogometnu javnost fenomenalnim golom protiv Slaven Belupa, koja je u tinejdžerskoj dobi puno obećavala, u jednom se trenutku našla na velikom raskrižju, na kojem neki detalji odluče hoće li krenuti stranputicom ili u pravom smjeru.

Za njega je taj pravi smjer bio 40-ak kilometara sjevernije od rodnog mu Sarajeva. U mjestu Doboj, u sastavu općine Kakanj, gdje se prije nekoliko godina, za BiH prilike, složila zanimljiva nogometna škvadra, koja je uskoro izborila plasman u tamošnju Premijer ligu. Ušavši u najviši rang BiH natjecanja, klub je svom imenu Mladost Doboj pridodao i Kakanj, jer je svoje utakmice igrao u tom općinskom središtu.

U Mladosti je i Amer revitalizirao svoju karijeru, koja je napokon krenula pravim smjerom, a u prošloj je sezoni bio njihov kapetan i najbolji igrač, svakako jedan od najzaslužnijih za to što je Mladost na kraju sezone rezultatski izborila ostanak u Premijer ligi, da bi ljetos, zbog navodnih infrastrukturnih problema, čelnici NS BiH uskratili klubu licencu i izbacili ga u niži rang natjecanja. No, za Hiroša su nastupili novi, još veći izazovi. Osijek je bio njegov izbor, iako je bilo i drugih ponuda.

Izazov karijere

"Iskreno, do mene je svašta dolazilo, svakakvih je klubova bilo u priči. Većina, naravno, s Balkana, ali čim sam čuo da postoji mogućnost dolaska u Osijek, sve ostalo palo je u drugi plan. Jedan od razloga, naravno, je trener Nenad Bjelica, a to ne treba dodatno objašnjavati. Drugi razlog bio je napadački nogomet i borba za sam vrh u Hrvatskoj, što mi je trebalo kao novi izazov u karijeri. Naravno da je plus bio i to što je isto govorno područje i jer je Osijek blizu Sarajeva", objašnjava nam 25-godišnji Sarajlija, koji je rastao podno Igmana, u glasovitoj Ilidži, a prve nogometne korake učinio je u samom susjedstvu kuće u kojoj je živio, u tamošnjem lokalnom klubu istog imena kao planina podno koje su se smjestili Ilidža i Sarajevo.

Danas će reći da je doslovno prohodao s loptom te kako se već tada dalo naslutiti u kojem će mu se smjeru život razvijati. O razlozima zašto se u profesionalnoj karijeri nešto duže tražio, ne želi previše.

"Istina, bio sam U-19 reprezentativac BiH, ali poslije toga neke stvari nisu išle onako kako sam ja želio. Tražio sam se po nekim klubovima, dok se nisam pronašao u Mladosti", kratko će o svojim profesionalnim formativnim godinama.

Iako su neki skeptično vrtjeli glavom kada je Bjelica, koji s Osijekom sniva šampionske snove, u Gradski vrt doveo mladića koji se u BiH ligi borio za ostanak, trener Osijeka vidio je u Hirošu "ono nešto." Od prvoga dana u njegovoj igri vidio se i osjetio poznati vic kakav su nosili brojni BiH igrači koji su prošli kroz HNL, duh nogometne romantike koja je u današnjem svijetu više izuzetak nego pravilo. No, isto tako, vidjelo se i da Ameru treba vremena da pohvata i fizičke i taktičke zahtjeve jačeg kluba i jače lige.

"Teško je mijenjati navike, ovdje je puno veća konkurencija, i on zna da mora ispravljati nedostatke koje ima, na tome radimo, razgovaramo s njim, svjestan je svega. Osim toga, on sada igra u momčadi koja se bori za vrh i za pobjedu u svakoj utakmici, a došao je iz momčadi koja se u slabijoj ligi borila za ostanak. No, vidimo da ima kvalitetu, gdje može proturiti loptu, ni iz čega gurnuti napadača u priliku, on vidi nešto što drugi ne vide, i te kvalitete moramo iskoristiti, a male nedostatke vremenom poboljšavati", govorio je Bjelica uoči Koprivnice.

A onda se tamo dogodio trenutak čarolije i fenomenalan gol, koji je Osijeku otvorio put prema pobjedi.

Ispravljanje mana

"Kada sam dolazio u Osijek, najvažnije mi je bilo da se dobro prilagodim na sve novitete, jer dočekalo me puno toga novoga, i u nogometnom i u životnom smislu. Čim sam došao, prošao sam pripreme, koje su bile najteže u mojem životu. Dakle, realno je nemoguće usporediti razinu, količinu i kvalitetu rada u Osijeku s mojim dosadašnjim iskustvima, i trebalo mi je vremena da to pohvatam. Nakon toga već sam malo lakše sve podnosio, i sada već mogu reći kako sam se navikao i da normalno podnosim sve napore i treninge. O svojim manama ne bih previše, jer se otprilike zna u čemu je tip igrača poput mene dobar ili nedovoljno dobar. Znam da ih ima, i s trenerima svakodnevno radim na njihovom ispravljanju, i mislim da smo na dobrom putu", govori Hiroš, koji je dugo molio trenera da mu da dres s brojem 10, a Bjelica je na kraju udovoljio njegovoj želji, ali mu i postavio zadatak da ove sezone upiše isti broj golova i/ili asistencija.

Zasad je na brojci dva, asistencija protiv Hajduka i gol Slavenu.

"Nositi desetku meni je ogromno zadovoljstvo, i jako sam zahvalan šefu na tome. Svi kažu da je broj nevažan, ali meni je taj broj iznimno drag i sretan sam što ga nosim u jednoj vrhunskoj ekipi. Drago mi je da sam postigao i svoj prvi pogodak, ali zaista se ne opterećujem statistikom. Najvažnije je da ekipa igra dobro i bilježi pobjede, da su treneri zadovoljni i navijači sretni. Obećanje ću, naravno, pokušati ispuniti, pa ćemo vidjeti dokle ću doći", poručio je Hiroš.