Početak priprema Franku Andrijaševiću obilježilo je rođenje sina Gabriela, trećeg djeteta.

- Počastio sam suigrače tortom i popili smo piće-dva. Otišao sam kratko u Split, taman je žena izašla iz rodilišta, proslavili smo u krugu obitelji. Čekam ih sad u Rijeci, radujem im se… - kazao nam je kapetan Rijeke.

Što je veća obveza, biti profesionalni nogometaš ili otac troje djece?
- Jedno i drugo. Tek ću osjetiti kako je s troje, zasad znam kako je s dvoje. To su dvije dužnosti kojima moraš biti sto posto posvećen. Nije lako ni ženi, pomognem joj koliko mogu, a biti profesionalni nogometaš zahtijeva dosta odricanja.

Koliko poslova obavite doma?

- Koliko god stignem. Oko djece više, kućanskih manje. Mijenjanje pelena, kad je bilo, a sad će opet biti, uspavljivanje, pomoć djeci da se istuširaju, operu zube... Vole kad im ispričam priču za laku noć. Pogotovo kćer Barbara. Od početka je htjela klasične priče poput Snjeguljice, Trnoružice, a poslije je počela tražiti da ih izmišljam, s time da uvijek želi čuti strašne priče. Na kraju se prepadne: “Tata, spavaj sa mnom jer me strah”. Naravno, kad to David čuje i njega zanima…

SRDJAN VRANCIC/CROPIX

Barbara ima pet godina, David tri, govorite li im kad o nogometu?

- Bili su na utakmici na Rujevici, Barbari je dosadno, David traži kokice da se zabavi. Iako, on čak i želi pratiti. Vidjet ćemo hoće li ga zanimati...

Andrijaševići su nogometaši. Prije oca Franka, djed Stipe igrao je za Hajduk, ali i za Monaco, Celtu, Rayo Vallecano…

- Ako ništa, vidjet ćemo Gabriela - nasmijao se Franko, čiji su ujaci Franko Bogdan i Krešimir Bogdan, također nogometni ljudi.

Što su djeca prvo dobila na poklon kad su se rodila?

- Nije bila nogometna lopta. Neću ih gurati, kako budu htjeli. Dobili su pregršt poljubaca i zagrljaja.

Inzistirali ste da budu rođeni u Splitu.

- Bilo je zgodnije jer u Splitu su svi i moji i njeni. Mogu uskočiti u bilo kojem trenutku.

Kuhate?
- Nešto znam spremiti, ali neću baš reći da kuham neka specijalna jela. Najviše volim napraviti tortilje s piletinom i salatom. To već polako usavršavam. Mogao bih i bolje da se više posvetim tome. Kad treba usisati kuću, uzmem usisavač… Žena i ja surađujemo. Koliko supruga radi doma i s djecom, ne stigne ništa drugo.

Baš fascinantno

Vrhunski ste nogometaš i imate veliku obitelj. Jeste li sretni? S 29 godina je li to ono što ste očekivali ili ste htjeli i nešto drugo?

- Iskreno, mislim da sam dobio i više nego što sam očekivao. U nogometu i privatnom životu. Sretan sam i zadovoljan. U nogometu sam postigao neke stvari za koje nisam ni pretpostavljao da mi se mogu dogoditi, pogotovo dupla kruna s Rijekom i sve što mi se zbivalo te godine. Često pomislim na to i danas mi je fascinantno kako se sve odigralo. Naravno, ispred mene je dosta godina karijere, još važnije mi je da djeca izrastu u prave ljude. Najbitnije je da bude zdravlja, sreće i ljubavi.

Što vas mami u nogometu?

- Uvijek mi je bila želja igrati u Španjolskoj, kad bih to uspio, makar i jednu sezonu, to bi bilo ostvarenje sna. Isto tako, htio sam igrati u reprezentaciji, uspio sam dva-tri puta biti pozivan.

SRDJAN VRANCIC/CROPIX

Malo u odnosu na mlađe kategorije u kojima ste prošli sve selekcije Vatrenih. Jedini nastup baš za A vrstu bio je kod Igora Štimca u Južnoj Koreji 2013. godine.

- Imao sam dvije stative. Prvi put još kao igrač Hajduka, tada se nisu poklopile kockice. Kad sam bio u Rijeci, možda sam i trebao dobiti više poziva. Tada je izbornik (Ante Čačić nap.a.) tako odlučio i to sam poštivao.

Da vam je netko s 18 godina rekao kako će Rijeka biti klub vaše karijere…
- Ne bih mu vjerovao. Uvijek je bio rivalitet Hajduk - Dinamo, ali potom se to promijenilo, pa je Rijeka počela ići na živce Dalmatincima. Zamišljao sam da ću u Hajduku nešto napraviti i otići van. To je bila moja ideja, zato kad danas promislim kako se sve to odigralo, sam se sebi nekad nasmijem.

Sigurni smo da vam je Hajduk rana...

- Smatram da se u životu sve događa s razlogom. Na neke stvari ne možeš utjecati. Hajduk je moja prva ljubav, otac je igrao u Hajduku, svi u obitelji su vezani za njega i bili dio njega. Nije se dogodilo što sam očekivao, a onda sam to napravio gdje sam najmanje predviđao - u Rijeci. Zavolio sam i grad i ljude, dali su mi neke stvari koje su mi u nogometu trebale, a nisam ih dobio u Hajduku. Tako je očito trebalo biti. Kad se pogledam u ogledalo, znam da sam u Hajduk radio sve da bih dobio priliku. Smatram da sam je iskoristio, ali neki treneri i ljudi koji su tada vodili klub odlučili su drugačije. Otišao sam u Dinamo. Vjerovao sam da će mi se tu vratiti, ali nije, nego tek u Rijeci. Čovjek snuje, a Bog odlučuje.

Jeste li religiozni?

- Jesam. Volim o tome pričati, čitam vjerske knjige i priče ljudi kroz koje shvatiš prave vrijednosti u životu. Sve povezujem s Bogom i zato smatram da se sve u životu događa s razlogom. Bog odlučuje o nekim stvarima da bi ti sutra bilo bolje ili te želi naučiti nečemu. Nije svako zlo na kraju zlo. Tako tumačim i što sam morao otići iz Hajduka, da sam ostao možda nikad ne bih doživio osjećaj osvajanja prvenstva Hrvatske. U Rijeci smo uzeli prvi povijesni naslov kluba i to će biti zapisano.
Dinamo i Rijeka su navijačima Hajduka najmrskiji klubovi.

- Tadašnji čelnici Hajduka, predsjednik Marin Brbić i sportski direktor Goran Vučević, rekli su mi da me trener (Igor Tudor, nap.a.) ne vidi u prvoj postavi, da će mi davati minutažu na kapaljku, a da će moj odlazak u Dinamo spasiti klub. Osobno sam tražio gdje ću, spominjala se kao opcija Španjolska, ali kad su mi kazali da su oni već prihvatili ponudu Dinama i da je za sve najbolje da odem u Maksimir, rekao sam “OK, ako će to spasiti Hajduk, a ja se više ne vidim ovdje, kad drugog izlaza nema, onda prihvaćam Dinamo”. Znao sam što to nosi i nije mi bilo lako.

Najbolje na svijetu

Hajduku je trebao novac za preživljavanje?

- Dinamo je platio 750.000 eura odštete. Očito im je bio nužan kad su mi tako prezentirali. U tom prijelaznom roku to je bio jedini transfer. Međutim, meni je veća knedla u grlu bila u trenutku odlaska iz Dinama u Rijeku. Kad sam išao iz Hajduka u Dinamo, u redu, to ćeš nekako pregristi, ali... U Dinamu mi je bilo super, s trenerom Zoranom Mamićem imao sam dobar odnos i nosim lijepe uspomene, jedini je minus što nisam dobio veću priliku. Zato sam prešao u Lokomotivu na posudbu, pa u Rijeku. Sam sam sebi rekao “pa je li moguće da moram ići u Rijeku!?” I na kraju je ispalo najbolje na svijetu.

Nakon dvostruke krune 2017. godine i naslova najboljeg igrača Prve HNL kupili ste stan u Kostreni i odlučili trajno živjeti na Kvarneru. Uslijedio je transfer u Gent, a sad ste na posudbi iz tog belgijskog kluba.
- Trener i sportski direktor su me htjeli, na početku je bilo sve super, u prvom kolu sam odmah zabio gol, bili su oduševljeni sa mnom. No, krenule su ozljede, prvo distorzija vrata, potom lom rebra… U tih šest mjeseci kako sam bio na bolovanju promijenili su se i trener i sportski direktor, čak i skauti. Nova garnitura gledala je samo kako me se riješiti. Prvo sam išao na posudbu u Waasland-Beveren, tamo sam se pokazao u dobrom svjetlu, ali u Gentu su me prekrižili davnih dana. Nekoliko je bilo opcija koje nisu prihvatili i, eto, već drugu sezonu sam na posudbi u Rijeci.

Što na ljeto?
- Ugovor s Gentom imam do ljeta 2022. godine. Ne sekiram se. Mislim da od ljeta više neću biti igrač Genta, bio to raskid ugovora ili transfer.

Mijenjali ste pozicije kao igrač. Da ste trener, gdje biste se stavili?
- Na polušpicu. No, najvažnije mi je povjerenje trenera, gdje god igram. Toga nije bilo u Gentu, niti u Hajduku kod Tudora.

Svi su se dignuli

Što će Rijeka napraviti ove sezone?

- Volio bih da obranimo Kup, tri zaredom bio bi lijep domet. U prvenstvu imam osjećaj da su se svi dignuli za 20-30 posto. Drago mi je što je opet neizvjesno.

Startate s Dinamom?
- Prvenstvo je maraton, dobili ili izgubili neće biti presudno. Mi smo momčad koja ima prostor za napredak.

Zadnjeg finala Kupa s Lokomotivom se baš i ne sjećate dobro, kaže Tibor Halilović da morate sad odigrati jedno za pamćenje.

- Lijepo mi je dodao - nasmijao se Franko.

- Meni su se reflektori ugasili malo prije nego njima na Šubićevcu. Ne sjećam se u čije sam koljeno pogodio glavom. To što kažu da sam u poluvremenu u svlačionici pitao gdje sam, protiv koga igramo i koji je rezultat, o tome ništa ne znam. Nekoliko puta sam pao u nesvijest, tek sam u bolnici kroz pola sata polako počeo dolaziti k sebi. Prvo što pamtim je da sam negdje oko 80. minute pitao koji je rezultat, doktor mi je rekao: “Evo, vodite 1:0“. Odmah mi se zdravlje popravilo.