ŠUKER I MAMIĆ SU U KRIVU Navijači su dio kluba, a ne 'mušterije' ili neprijatelji

Davor Šuker kaže da su „navijači tu da navijaju, a ne da se petljaju u politiku ili da rade u upravama klubova“. Takav stav ne bi prošao, primjerice, u Njemačkoj – a koliko prolazi u Dinamu najbolje se vidi po tužnoj atmosferi na sablasno praznom Maksimiru. Samo je 3.000 ljudi bilo na tribinama da uživo vidi razbijanje Rijeke, a ni napokon dobra igra Mamićeve momčadi neće ih vratiti. S druge strane, sutra se na utakmici Futsal Dinama očekuje vatrena navijačka atmosfera...

Isti se vapaji pojavljuju prije svake važnije Dinamove utakmice. Ovaj put istupio je mladi Marko Pjaca: „Eh, da barem imamo potporu kao Rijeka… S navijačima bismo bili 30 posto bolji“. Svoju obaveznu točku u ovakvim prigodama promrmljao je i trener/sportski direktor Zoran Mamić, rekavši da je „zavidan Rijeci“ i kako njegovi navijači „ni ne znaju kad Dinamo zabije gol“.

Ružno je to slušati svaki put iznova, kad i igrači i trener dobro znaju zašto nemaju odgovarajuću potporu s tribina. Svima je valjda jasno da Dinamovi navijači nisu i ne mogu biti protiv Dinama, nego protiv načina na koji se klub vodi; zbog toga izražavaju negodovanje i prosvjeduju već godinama. Zbog toga je gotovo 50.000 ljudi potpisalo peticiju kojom se traži 'slobodni' i demokratski Dinamo – udrugu građana koja nominalno pripada svim svojim članovima, a ipak su ti članovi danas posve obespravljeni i nemaju ni temeljno pravo birati ili biti birani. Sad kad klub ima i svoje 'crne liste' na kojima je između 1.000 i 2.000 ljudi (nitko izvan Dinama ne zna točan broj) kojima je zabranjen ulaz na stadion, žaljenje zbog izostanka podrške zvuči i posve licemjerno.

Ponekad se zahtjevi navijača za boljim i pravednijim domaćim nogometom dovode u vezu s pokretom 'Against Modern Football'. Nije to zapravo homogeni pokret, više se radi o sentimentu ili stavu koji prosvjeduje protiv onoga u što se elitni nogomet danas pretvorio – najkraće rečeno, u industriju zabave koja navijače tretira kao mušterije, odnosno ciljanu publiku kojoj prodaje svoj proizvod. A proizvod nije samo igra, nego i najčešće prepakirana klupska kultura koju su tijekom dugih desetljeća stvorili igrači, treneri i ponajviše sami navijači, kombinirana s kulturom spektakla.

Na prvi pogled to nema nikakve veze sa stanjem u Dinamu i općenito u hrvatskom nogometu – o kakvoj industriji, kakvoj kulturi spektakla govorimo ako u gotovo milijunskom gradu možete privući tek tisuću-dvije svojih navijača ljudi na stadion? Kad su prihodi o televizijskih prava, koji pokreću najveće europske klubove, u Hrvatskoj mizerni?

Ali veza postoji, itekako.

Guardianov kolumnist David Conn jedan je od neformalnih glasnogovornika 'protiv modernog nogometa.' U svojoj knjizi „Richer Than God: Manchester City, Modern Football and Growing Up“, on piše: „Ne smijemo zaboraviti da nogometni klub nije samo biznis. On je duboko ukorijenjen u život zajednice iz koje je proizašao i u njoj ima puno dublju svrhu. Navijači osjećaju duboku emotivnu povezanost s klubom i zato ih se ne smije tretirati samo kao „tržište“ i isključivati iz procesa donošenja odluka: oni su istovremeno jedini stvarni kapital koji klub ima, ali i njegovo ishodište, razlog za postojanje.“

U njemačkoj Bundesligi klubovi po zakonu moraju biti u većinskom vlasništvu svojih članova – uz povijesne iznimke Vfl Wolfsburg (Volkswagenov 'tvornički' klub) i Bayer Leverkusen (klub koji je prije 110 godina osnovala farmaceutska tvrtka i još uvijek ga posjeduje). Direktor Bundeslige Christian Seifert kaže: „Navijači za nas nisu tržište, nego naši glavni partneri i ishodište naših poslovnih planova. Bez navijača ne bismo imali što ni raditi. Morate imati na umu da su klubovi njihovi, jednako kao što su i vaši. Jedino što neće trpjeti je ako mu kažete da je njegov posao samo da navija, bez ikakvog prava glasa. Ako to učinite, na putu ste za propast.“

Nogomet nije samo sport, je navijanje za neki nogometni klub može stvoriti onaj esencijalni civilizacijski element koji često nedostaje suvremenom načinu života – osjećaj pripadnosti zajednici. Navijač se želi osjećati dijelom cjeline, obitelji.

Možda preciznije od svega što su braća Mamić tijekom godina izrekla zvoni izjava Sandre Špičić, Dinamove glasnogovornice i voditeljice PR odjela. Ona je ljetos pri preuzimanju dužnosti izjavila da će njen posao biti „personaliziranje igrača i njihovo približavanje javnosti… Bitno je raditi na aktivnostima koje se tiču stvaranja i jačanja brenda… Važne su i lifestyle priče o igračima te približavanje cijele te klupske mašinerije javnosti“.

Izjava gospodične Špičić oslikava upravo je ono što Dinamo ne bi smio biti – „mašinerija“ toliko udaljena od zajednice iz koje je potekla da je treba približavati PR oruđima poput „personaliziranja“ i lifestyle priča. Dinamo već ima izuzetno snažan brend, kao nacionalni klub koji je od svog osnutka naovamo bio možda i najsnažnija sila pri integraciji doseljenika u Zagreb i njihovom pretvaranju u 'purgere', kao i posvuda po Hrvatskoj i šire kao simbol intimne pripadnosti nečemu većem. No po filozofiji 'modernog nogometa', PR i marketing idu za time da prepakiraju brend koji je ta zajednica stvorila, a od navijača se očekuje da bespogovorno podržavaju klub bez prava glasa, iako na njega ima jednako pravo kao i svi koji sjede u upravi. Da budu mušterije i tržište, a ne njegov sastavni dio. U Dinamovom slučaju, čak su tretirani i kao neprijatelji, kojima se zabranjuje pristup već i zbog izražavanja drugačijeg stava ili sjedenja na krivom mjestu.

Ljudi nisu prestali voljeti Dinamo, ali ga u ogromnoj većini više ne doživljavaju kao 'svoj'. Nije riječ samo o onima koji su na crnim listama, nego i o još puno više ljudi koji se s njima solidariziraju i još puno, puno više onih koji više ne idu u Maksimir, iskazujući svoj tihi prijezir prema onome u što se klub pretvorio. To je temeljni Dinamov problem, a godine udaljavanja od navijača i opresije prema njima samo su ih osvijestile, pa danas mnogi od njih željnije iščekuju futsal nego odlučujuću utakmicu protiv Rijeke.