ŠTO SE DOGAĐA? Hajduk dovodi strance, a donedavno su se svi sprdali s Dinamovom legijom

Evo u tabor Hajduka dolazi još jedan igrač na šestomjesečnu posudbu, to je Stefan Simić, prvotimac talijanskog Inter, 21-godišnji stoper, mladić koji ima dvije putovnice: češku i hrvatsku. To navodim, jer se ipak Simića ne može tretirati kao stranca i to ne zbog toga što je formalno Hrvat, već posebno zato, jer je poznato da je u duši kao dječak, zahvaljujući svojem ocu Radi bio hajdukovac. No, Simić ipak nije „dite Hajduka“, on je još jedan član igračkog korpusa „bijelih“, koji je došao sa strane.

U Poljudu duže vrijeme se zaklinju u projekt „naša dica“, to je formula koja je svim navijačima Hajduka toliko draga i prirasla srcu. I to na temelju uglavnom daleke prošlosti, još iz prošlog stoljeća kad je omladinska škola bila pravi inkubator budućih prvotimaca „bijelih“.

U ovom trenutku, kad se proanaliziraju snage kojima raspolaže trener Damir Burić razvidno je da su „naša dica“ u manjini, misli se na igrače proistekle iz škole nogometa u Poljudu. Dakle, tri vratara: Stipica, Grbić i na odlasku Kalinić, u obrani Milović, Franić, u veznom redu Vlašić, Josip Bašić i Balić (moguće je i on na odlasku), u napadu Mujan, Prskalo i Bencun, koji imaju timbar juniora ili subjuniora Hajduka. U redu, može se kazati da ima mladih igrača, koji su kroz dopunsku selekciju dosegli status prvotimaca. Broj stranaca se rapidno povećao: Ukrajinci Bilyi i Radčenko, Argentinci Velazquez i Velez, Brazilac Jefferson, Kamerunac Ohandza, možda uskoro i Arteaga iz Venezuele, pa u krajnjoj liniji i Simić, obzirom da on igra za češku reprezentaciju. Dakle, čak sedam igrača među 24 igrača.

Eh, znam da ću izazvati lavinu nezadovoljstva među navijačima Hajduka, ali donedavno su se baš oni kao i rukovodstvo splitskog kluba sprdali s legijom stranaca u Maksimiru, a sad se događa nevjerojatni obrati: „bijeli“ dovode strance, „modri“ su prvom sastavu priključili brojne igrače iz juniorske momčadi. Ma naravno, vidjet će se u nastavku prvenstva koliko će koji igrači sudjelovati u borbama za bodove.

Ono što je za ovu raspravu bitno to je objektivni manjak igrača za prvu momčad iz omladinskog pogona Hajduka. U prošlosti su se rado plasirali mladi igrači za koje se tumačilo kako će u budućnosti postati standardni prvotimci, čak i reprezentativci. U posljednjih petnaestak godina mogu se naći primjeri krivih procjena potencijala mladih igrača. Uzmimo slijedeće primjere: Zvonimir Deranja, Mario Carević, Mario Grgurović, Tomislav Bušić, Filip Marčić, Krešimir Makarin, Mario Budimir, Marin Ljubičić, Mario Maloča, Mario Tičinović, Dinko Trebotić, Franko Andrijašević, Tonći Kukoč, Ivan Lendrić, Tomislav Kiš, Mario Jelavić, Jakov Džoni, Miro Kovačić, Franjo Prce, Josip Elez, Lorenzo Simić…

Normalno je da u procesu stvaranja igrača ima i onih koji se neće pokazati kao kvaliteta za prvotimca, također ima i takvih koji su iskoristili propise i otišli iz Hajduka, kao što ima i igrača, kojih se Hajduk oslobodio, odnosno prodao ih i tako na neki način osiguravao svoj opstanak. Jasno je da pojedini kadeti (primjer Tonći Pirija, Frane Lojić, Luka Lučić…) nisu napredovali, zastali su na razini talenta, pa su se i izgubili. Ipak, brojni mladići su kao kadeti, juniori i mladi reprezentativci davali nade da će dosegnuti prvu momčad Hajduka. A to se nije ispunilo.

Uprave, ova ali još više bivše, bez krzmanja su neke od mladih nada puštali, oslobađali obveza, najviše ih prodavali. Svojevremeno je Zvonimir Deranja bio procijenjen do dimenzija reprezentativca, kad ga se moglo transferirati za pet milijuna maraka, to je odbijeno, računalo se da će njegova vrijednost narasti, pa je nestao s obzora. Ili pitanje Duje Ćopa, koji je otjeran iz Hajduka (nota bene uz isplaćenih 303.000 kuna) u Splita, kasnije je otišao u Dinama, postao ono što se planiralo: golgeter.

Velika je odgovornost stručnjaka koji rade u omladinskom pogonu, posebno njihova šefa Srđana Andrića, a još više sportskog direktora Gorana Vučevića. Naime, u pogonu je došlo do zastoja, pa se mladi igrači nabavljaju sa strane, što niukom slučaju nije loše, ali je ipak zabrinjavajuće obzirom na tradicije škole nogometa Hajduka. Treba pohvaliti Vučevića za dovođenje petorice mladih s područja Zagreba (Tudor, Juranović, Pejić, T.Bašić, Prskalo), mora se odati priznanje i za angažman Ohandze, Bilyija, Velazqueza i Jeffersona, moguće i Veleza. Međutim, Hajduk je ipak klub u kojem se stvaraju igrači iz svog pogona, a dovode se pojačanja ili u najlošijem slučaju iskusni igrači koji će pomoći razvoju mladih.

O pitanju kako se i za koliko prodavalo igrače, još više otkud su u ugovorima s prvotimcima tolike podjele, postotci koji pripadaju igraču prigodom transfera. U redu je davati takve bonuse igračima koji dolaze (H.Milić, Ohandza, Bilyi itd), ali je odavno žigosana praksa da mladići proistekli iz omladinskog pogona ili dopunske selekcije dobivaju od deset pa čak do 40 ili 50 posto.

I za kraj: vodeći tandem Hajduka Brbić & Vučević zajedno sa svojim trenerom Burićem sigurno su vodili računa da aktualna momčad bude konkurentnija u odnosu na Dinama i Rijeke.