Stipe Pletikosa: 'Narušen je kult Vatrenih, a sad nam treba podrška naših navijača'

Odigrao je prvu utakmicu za Hrvatsku 10. veljače 1999. godine, u Splitu protiv Danske. Za tri mjeseca navršit će 15 godina reprezentativnog A-staža, iako je dio vatrene povijesti od prvog okupljanja pionirskih selekcija samostalne Hrvatske, 1991. godine na Malom Lošinju. Stipe Pletikosa, s 34 godine, osim što je i dalje vrhunska jedinica Vatrenih, prerastao je u jedinicu trezvenosti, realnosti i mudrosti promišljanja reprezentativne stvarnosti.

Da krenemo od neuspjeha s Belgijom?

- Svaka njima čast, ali da su sada fenomen - nisu. Jesu odlični, generacijski im se poklopila grupa sjajnih igrača u velikim klubovima. No gaje pragmatičan stil, čvrsto otraga i na kontre, a što im uspješno ide jer imaju takav profil igrača, uz dozu sreće da im se okrenu detalji na njihovu stranu. Kao protiv nas. Zaslužili su sreću jer ona lakše dođe u fantastičnoj atmosferi koja ih prati.

Htjeli ste reći da mi tu, negdašnju atmosferu, i posljedičnu sreću, više nemamo...?

- Htio sam reći prvo da smo mi koji činimo reprezentaciju, igrači i izbornik, najodgovorniji za rezultatski podbačaj. Uostalom, lavine kritike, kao i pohvala, sruče se na nas, a ne druge. Čast svima i svakome, no ne mogu shvatiti toliku količinu negative kad igra Hrvatska! Podvlačim, kad igra Hrvatska, a ne pojedinci. U 15 godina uvijek je bilo ovakvih kriznih faza, ali ovakva količina negative, to mi je nešto novo i žalosno.

Kako to objašnjavate, borbom protiv vladara HNS-a, njihova načina vođenja nogometa ili...?

- Bilo mi je ponižavajuće kad je u minuti šutnje za Vlatka Markovića bilo neprimjerenog ponašanja dijela gledatelja. Mislim, može se imati mišljenje o nekome ovakvo ili onakvo, ali u tom trenu pijeteta čovjeku koji je preminuo, pa ne možemo ispasti tako bešćutni...

Kad se polariziraju odnosi, onda...?

- Nas u reprezentaciji ne zanima tko je protiv koga, zašto, gdje i kako, nego samo da Hrvatska ostvari rezultate koje objektivno može! Od prvog dana u dresu Vatrenih osjećao sam ponos ali i odgovornost prema svemu što taj dres znači. Prepoznao sam to kod svih igrača i na tom temelju nastao je kult reprezentacije, svejedno tko ju je i kako vodio. U inozemstvu su se uvijek divili našem entuzijazmu i patriotizmu, privrženosti reprezentaciji. Čudio sam se tim reakcijama, kao i njihovu izostanku strasti za nacionalnu momčad. Meni je sasvim normalno da me trnci prolaze na samu pomisao velike utakmice Hrvatske, na jedinstvenu atmosferu koju stvore naši navijači, podršku javnosti...

Danas to baš i ne izgleda tako strastveno?

- Razočaran sam atmosferom oko reprezentacije, pogotovo narušavanjem kulta Vatrenih, a na čijoj smo snazi gradili uspjehe. Mi smo mala država, nema puno velikih igrača, ali smo zanosom i osjećajem pripadnosti nadoknađivali manjak prema većima i moćnima. Taj prkos i ponos Hrvata meni je bilo nešto najvažnije na svijetu, jer sam znao da je to tajna snage kojom se uspješno suprotstavljamo velikima. Njima nikad nije bilo jasno kako smo tako nabrijani.

Na velikim natjecanjima uvijek je sve bilo bolje kad je u pitanju atmosfera, ali kvalifikacije, još od Ćirina vremena, pa Jozićeva, Barićeva i Bilićeva, stalno neka muka?

- Jest, slažem se, jedino u Kranjčarovo vrijeme, kad smo imali siguran hod, sve je izgledalo mirnije. No lako je biti pozitivan kad su rezultati dobri i sve ide po planu. Mi bismo trebali naučiti da uz momčad koju držimo kao svetinju treba biti uvijek, a pogotovo kad nije dobro. To što su neki protiv čelništva saveza, izbornika ili nekog igrača, sve pet, ali molim vas, kad igra reprezentacija, onda bi njezina sudbina morala biti iznad svega i svakog. Dok ima šanse za promjenu, zašto moramo kukati i prozivati, zar nije normalnije da stisnemo redove i probamo ispraviti greške da bismo ostvarili SP?!

Može li ova Hrvatska, pod Štimcem, ispuniti taj cilj?

- Naravno da može!

A zašto igramo tako neuvjerljivo?

- Vjerojatno nema jedan razlog, ali analizom, razgovorima, sigurno se mogu otkloniti prepreke povratku uvjerljivijim izdanjima. Ne da se može nego se mora. Više nema uzmaka, pred nama je doigravanje i sad m-o-r-a-m-o biti pravi.

Puno je prozivki izbornika?

- Kao i uvijek izbornici su prvi na udaru, to nije ništa novo. Kao što smo mi igrači odmah do njega u redu odgovornosti. Siguran sam da Štimac želi najbolje, ali kao i prethodnici ima uspješnih i krivih postavki. Točno je da se primijete određene predrasude prema njemu i kao da se jedva dočeka njegov krivi korak. Nećemo si lagati, nismo ove godine bili pravi, a sada mi se čini da je ključno što nemamo kompaktnost, a nje nema bez kontinuiteta sustava igre i igračkih izbora. To je preduvjet automatizmu, uigranosti i na tome se mora sigurno poraditi. No, ponavljam, koliko je izbornik odgovoran, toliko smo i mi igrači. Zajedno smo ušli u problem, samo zajedno možemo se iz njega i izvući.

Postoji li uvjerenje u ovoj momčadi da se slijedi Štimca?

- Sigurno da postoji, kako bismo inače išli dalje. Mi ćemo sigurno međusobno porazgovarati. Štimac je pokazao i prije želju da razmijenimo mišljenja, da čuje i naš stav kako prevladati teškoće. Više nema mjesta pogrešci, svaki daljnji potez mora biti siguran u kontekstu poboljšanja igre reprezentacije. Zato se i nadam da će svi zaboraviti barem idućih mjesec dana na sve animozitete i podržati Hrvatsku, jer ne vidim kako bismo bez tog jedinstva nadvladali ovaj krizni trenutak.