Priča o velikom Beari: 'S Hajdukom u mislima se ustajao i išao na počinak'

Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, Zebec! Nogometna je to postava koja je u kolektivnoj memoriji i nakon više od pola stoljeća ostala zapamćena kao najbolja postava nogometne reprezentacije Jugoslavije svih vremena.

Nažalost, u ponedjeljak rano ujutro u 2.45 u splitskoj je bolnici životnu bitku uoči 86. rođendana izgubio Vladimir Beara , predvodnik ove velike generacije, čovjek čijim je prezimenom započinjao ovaj “popis” besmrtnika, popis koji je nekad i mala djeca u osnovnim školama recitirala točnije nego bilo koji dio školske lektire.

Otišao je “Veliki Vladimir”, kao posljednji od velike jedanaestorice samo nešto više od tri mjeseca nakon kolege mu Vujadina Boškova, koji je u Novom Sadu preminuo krajem travnja ove godine.

Odlazak najvećeg

Otišao je i najveći i sada se “tamo negdje gore” skupila cijela legendarna postava. Lijepo bi bilo vjerovati - konačno će još jednom ponovno zaigrati u punoj postavi. Suparnik i nije bitan, Beara i kolege sigurno će pobijediti, dosad im je falila “najvažnija karika”.

Beara je bio splitski nogometni Miljenko Smoje, hvaljen i dizan u nebesa, proklinjan kao rijetko koji splitski sportaš nakon što je 1955. prešao u redove Crvene zvezde s kojom je, nakon tri naslova prvaka s Hajdukom, osvojio četiri naslova prvaka Jugoslavije.

Bile su to za njega teške godine odvojenosti od kluba u kojem je ponikao iako nikada ništa ružno nije izrekao niti na račun nove sredine u kojoj je nastavio izvanserijsku karijeru.

Kakav je vratar Beara bio, najbolje je oslikao legendarni sovjetski mu kolega Lav Jašin, dugogodišnji trofejni reprezentativac SSSR-a i ljutiti mu rival, čovjek po kojem se godinama zvala nagrada za najboljeg vratara svijeta na SP-ima. Primajući nagradu za najboljeg na svijetu, skromni je Jašin kratko poručio:

- Za mene je najbolji Beara!

Teške godine

Najveće priznanje u karijeri Beara je dobio 1953. kada je 21. listopada zajedno s Bernardom Bajdom Vukasom, Brankom Zebecom i Zlatkom Čajkovskim, svojim suigračima iz reprezentacije, nastupio za reprezentaciju Europe protiv engleske nogometne reprezentacije. Bile su to zlatne godine jugoslavenskog nogometa, bile su to zlatne godine samog Beare koji je do danas ostao jedini hrvatski vratar koji je čuvao mrežu reprezentacije Europe.

“Čovjek od gume”, “Balerina s čeličnim šakama”, to su još neki od nadimaka koje je nosio najbolji hrvatski vratar svih vremena, kako je preminulog Bearu nazvao Stanko Poklepović:

- Dvojbi nema. Teško je odrediti je li veći bio kao sportaš ili čovjek. Imao sam sreću biti u njegovoj blizini, trenirali smo zajedno kad je iz Beograda dolazio u Split, u NK Split, a u Hajduku su ga dočekala zatvorena vrata. Bio je čovjek daleko ispred svih, imao je nevjerojatni urođeni refleks i instinkt. ‘Branke” su bile najsigurnije kad je on stajao između njih.

Po onoj jako poznatoj Gundulićevoj “Tko bi gori, sad je doli, a tko doli gori ustaje”, prošao je Beara nakon što je u Splitu i Hajduku bio najomiljeniji igrač, do apsolutne mržnje svih koji vole bijelu boju kad je otišao u Crvenu zvezdu.

Godinama je trajao njegov osobni, dijelom i samonametnuti egzodus iz najdražeg mu kluba.

Nije bio dobrodošao

- Je, on je bio među onima koji su prolazili kalvariju. Bilo je tako 1990-ih, bio je tada “veleizdajnik” iako je Hajduk kriv što je on otišao u Beograd, a on je želio ostati. Sada kad ga više fizički nema među nama, to mi je najbolnije jer on to nije zaslužio. Bez obzira na sve, njegova veličina nikad neće potamnjeti, dodao je “Špaco”.

- Da, bio je Beara zaista plemenita “sorta”, zaključio je Poklepović...

Istina je, no i Split i Splićani također su posebna sorta, u Splitu je granica između ljubavi i mržnje najtanja, znaju to najbolje mnogi proslavljeni sportaši.

Pokazat će se to zasigurno u srijedu kad Vladimira Velikog nakon komemoracije u Hajduku točno u podne otprave na zadnje počivalište. Ne treba sumnjati, “cili će Split biti na Lovrincu” te tužne srijede u 18 sati.

Zaboravit će tada svi, nadamo se, čak i oni najzagriženiji i nacionalno “najosvješteniji” Bearinu partizansku prošlost i činjenicu da je u NOB-u bio od početka sve do “oslobađanja Trsta” 1945. u kojem je sudjelovao i čime se također ponosio.

Zaboravit će da je ovaj uvijek i s ponosom isticao - “Josip Broz je bija velik čovik...” Zaboravit će Splićani i “izdaju” i Beograd. Ostat će im u glavama jedina važna misao: Beara je bio najveći i najviše je od svega volio Hajduka:

Hajduk jedina ljubav

- Hajduk je meni sve, s njim u mislima se budim i idem na počinak. Hajduk je moja najveća ljubav, ljubav koja poput svake prave iskrene ljubavi ima puno lijepih, ali i onih manje lijepih trenutaka, ljubav zbog koje vam srce jače zaigra, ali se nekad bolno u grču stegne...

Dodatnog komentara tome ne treba. Split, Splićani i Hajduk dužni su mu tu ljubav uzvratiti. Zbog kolopleta emocija i ispreplitanja ljubavi i mržnje, koje je Beara spontano izazivao i još uvijek izaziva...