Preživljavanje na Kantridi: Radomir Đalović po drugi put na izlaznim vratima Rijeke!

Prije godinu i pol dana tadašnji Rijekin predsjednik Ivan Vanja Frančišković naricao je na sva zvona:

'Moramo prodati Anasa Sharbinija, ne samo da prehranimo sve u klubu i njihove obitelji nego i da spasimo Rijeku od propasti, od nestanka nakon šest desetljeća.'

Kataklizmična i posve neprimjerena gospodarska najava u kojoj se naveliko zrcalila i nesposobnost klupske vrhuške da osigura novac za (barem) preživljavanje, materijalizira se u odlasku oba Sharbinija. I Anas i Ahmad preseljeni su u Hajduk, za 17 milijuna kuna (galantni Joško Svaguša tada je riješio i PDV). Prije pola godine iz istih su razloga, samo ne u HNL-konkurenciju nego u inozemstvo, otišla i dva žminjska dragulja. Sinovi Igora Pamića, Alen i Zvonko, prešli su u belgijski Standard, odnosno njemački Bayer za cca 9 milijuna kuna.

Na listi najjačih izlaznih transfera u klupskoj povijesti dva su Sharbinija (Ahmad dvaput, za prelaske u Al-Wahdu i Hajduk) te trojica Pamića (Zvonko, Alen i Manuel), a ove bi se zime jedan čovjek vrlo lako sam mogao ‘potući’ s tom obiteljskom konkurencijom. Radomir Đalović je u ljeto 2008. Kantridi jednom već donio 4,5 milijuna kuna svojim transferom u bukureštanski Rapid, no kako je Rijeka opet na prosjačkom štapu, a Đalović je njen najskuplji igrač, sve je izglednije da će crnogorski napadač u siječnju po drugi put otići iz Portića 3 i uliti koji milijun u praznu riječku blagajnu.

Đalović je, dakle, bez osobite želje da se to uistinu i dogodi, na najboljem putu da postane ‘novi Anas’. Najbolji je igrač, želio bi ostati, ali ga se mora prodati kako bi se od njegove odštete nahranilo ostale igrače, trenere i sve klupske djelatnike te njihove obitelji. Razlika je u tome što Đalović neće u Dinamo ili Hajduk te, unatoč tome što se srodio s Kvarnerom, nije Rijekino dijete pa njegov odlazak, koliko god tifosima teško pao, vjerojatno neće uzrokovati frustraciju na n-tu u kakvu je cijeli sjeverni Jadran upao kad su Anas i Ahmad otišli put Splita.

Odlazak nije siguran

U Đalovićevu, vjerojatnom, odlasku nameću se dvije uzročno-posljedične “točke dnevnog reda”:

1. Koliko god se za Crnogorca moglo dobiti na zimskome tržištu, taj će se iznos dijeliti na pola, sukladno ugovoru s bukureštanskim Rapidom iz kojeg Đalović ljetos ne bi ni došao jer ga Rijeka ne bi mogla kupiti da nije pristala na diobu sljedećeg transfera,

2. Hoće li zarada biti dovoljna ne samo za plaćanje dugova igračima nego i dovođenje barem kakve-takve zamjene za Đalovića koji je postao više od odličnog igrača prometnuvši se u lidera svlačionice i generatora pozitive u očajno teškim nogometnim vremenima?

Đalovićev odlazak nije 100% siguran, ali se ne ni vidi drugi način za barem kakav-takav oporavak akutno “paučinaste” klupske blagajne. Sponzori okreću leđa, krediti su sve nedostižniji kako običnim građanima tako i Udrugama građana, trajanje i rasplet započetog preoblikovanja su neizvjesni (vidi npr. Cibaliju), a Grad je poznatog stava kako neće nekim klubovima biti majka, a drugima maćeha pa se 18,5 proračunskih milijuna raspodjeljuje tako da svi dobiju barem nešto.

Dakle, opstanka nema bez prodaje najskupljih igrača. A Đalović je Rijekin daleko najvrjedniji eksponat.