PIŠE ZDRAVKO REIĆ: MENI NIKAD NIJE BILO TEŠKO REĆI DA SAM LOKALIST, ZA MENE JE NAJBOLJI VUKAS Hajduk? Ako ovako ostane, to je težak udarac za Bijele

Pošast „covid 19“, pandemija tog virusa, nepovratno je ugrozila naše društvo, narušila temelje egzistencije mnogih, poremetila gotovo pa sve naše navike, svela potrebe na puko preživljavanje, ali i neizvjesnost „što će s nama biti sutra“, kako je to u jednoj pjesmi sročio nezaboravni Momčilo Popadić, piše Zdravko Reić u svojoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju. Prirodno, uz nadu da će jednog dana ipak biti bolje, ali uz pomirenost da nikad više neće biti, kako je bilo nekad. Posebno kada je sport u pitanju, najviše u odnosu na nogomet. Sada se svi natječu u predviđanjima o novom poretku u nogometu, teško je i zamisliti u kakvim će se ambijentima odigravati utakmice.

Od svega što nam je ostalo, nama ovisnicima od baluna, sporta uopće, u ovim danim totalne neaktivnosti u cijelom svijetu, osim u Bjelorusiji i Tadžikistanu, to su uspomene, sjećanja onih koji su svjedočili sportskim događanjima. Možda je to i dobro da se podsjetimo na prošla vremena, pa i da se na taj način pouče nove generacije ljubitelja sporta.

Sportske novosti su na primjer pokrenule zanimljivu akciju izbora sto najboljih nogometaša Hrvatske, pa dnevno objavljuju portrete tih igrača izabranih od pet veterana, hrvatskih nogometnih specijalista (Miroslav Rede, Anton Samovojska, Orlando Rivetti, Robert Šola i Zdravko Reić). Držim da je vrlo zanimljiv pokušaj osvježavanja uspomena na davne nogometne asove, one iz doba bivše države. Logično je da će u izboru za prvih desetak pozicija prevladati igrači hrvatske reprezentacije, kako oni iz generacije Zvonimira Bobana tako i ovi iz vremena podviga Luke Modrića i njegovih drugova.

Ipak bez namjere da remetim neizvjesnost oko izbora najboljeg svih vremena i bez obzira što ću ispasti lokalist, što mi zapravo nikad nije bilo teško, jer sam bio ustrajan u obrani statusa Hajduka u bivšoj i sadašnjoj državi, odat ću vam da sam se opredijelio za Bernarda Vukasa kao najboljeg svih vremena. Teško je i nezahvalno raditi te komparacije obzirom da su sada druge okolnosti od razvoja nogometa do tretmana tog sporta u društvu, ali ću znati obraniti taj moj izbor u korist Vukasa, Lionela Messija onog vremena.

Toliko u uspomenama, koje su u pravilu pozitivne, kako to kažu početni stihovi pjesme Gabi Novak da „pamtimo samo sretne dane“. Ovo je mjesec u kojem su se u prošlosti događali europskih trijumfi košarkaških klubova Splita, alias Jugoplastike, te Cibone, prije Lokomotive. Automatski se nameće usporedba stanja ta dva kluba: Cibona je pred gašenjem, Split je na stabilnim temeljima…

Na neki način pandan Ciboni i Splitu su nogometni klubovi Dinamo i Hajduk, koji su trenutno u različitom stanju. Kad je Dinamo krenuo u kresanje plaća, to je bio signal za napad na čelnike „modrih“ posebno na Zdravka Mamića, "gazdu u egzilu". Zaista, ružno je izgledao taj obračun uprave Dinama s šestoricom članova stožera Nenada Bjelice.

Krešimir Antolić, koji je postao ključna figura kluba iz Maksimira, objašnjavao je što je to klub naumio, odlučio, presjekao, doživio je teške objede. U međuvremenu se pokazalo da su klubovi po Europi, baš zbog komatoznog stanja uslijed pandemije, poduzeli, samostalno ili dogovorno, kresanje plaća igračima, pa je na kraju krovna svjetska organizacija FIFA uslijed značajnog smanjenja klupskih prihoda podržala redukcije ugovora zbog više sile. Ostaje otvoreno pitanje je li uprava Dinama prethodno komunicirala sa svojim trenerom i igračima, što se lako može utvrditi. Međutim, fronta odbijanja od strane trenera i igrača Dinama u ovako dramatičnim okolnostima bio je još nerazumniji.

Isto tako je nejasno stajalište sindikata da se igračima ne mogu kresati primanja kada je, eto, i FIFA sklona takvim redukcijama. I jednako tako uprava Dinama je u pravu, naročito poslije objave da su članovi uprave smanjili svoja primanja na 60 posto. Uostalom, prema prikazanoj matematici trener Bjelica, na primjer, trebao se odreći svojih primanja u visini od svega 12 posto (navodno mjesečna gaža mu je 150.000 eura brutto).

S druge strane u Hajduku igraju bunker, svjesni valjda da su u gabuli, jer su u problemima bili čak i da nije napala korona. Naime, „bijeli“ su preživljavali uz pomoć transfera, koja će u ovoj situaciju sigurne zamrlosti tržišta, teško realizirati u bliskoj budućnosti. Može se s aspekta Hajduka trenutno stanje ocijeniti na drugi način, a to je da bi „covid 19“, kako god to paradoksalno zvučalo, mogao postati najbolja medicina za „bijele“.

Jer, sada je prilika da se riješe preskupih igrača, također da prestanu s dovođenjem stranaca, kojima su na bazi činjenice da uglavnom na Poljud dolaze bez odštete ili sa skromnim obeštećenjima klubovima, pa da im na osnovu toga garantiraju faraonske plaće. Dakle, sada je prigoda za potpunu provedbu strategije „naša dica“. Uz kresanje plaća u čemu bi predsjednik Marin Brbić, inače protagonist maksimalne štednje, trebao poslužiti za primjer.

Jedno od ključnih pitanja za blisku budućnost Hajduka je kako će se, odnosno hoće li se dogoditi nastavak prvenstva. Za splitski klub bi težak udarac predstavljalo eventualno „status quo“ rješenje. U takvim okolnostima Hajduk bi kao trenutno četvrtoplasirani ostao bez kvalifikacija za Ligu prvaka. Zato planiranja HNS-a o tri moguća raspleta za nastavak prvenstva pogoduju Hajduku, u neku ruku je to dokaz da se u Kući nogometa vodi računa o statusu „bijelih“. I to je logično, to da se o plasmanu odlučuje na zelenom polju, a ne za zelenim stolom.