Ivica Olić (33) apsolutni je hrvatski junak u dvije posljednje utakmice hrvatske reprezentacije, protiv Srbije i Walesa. Protiv Mihajlovićeve momčadi u Zagrebu postigao je gol i asistirao Mariju Mandžukiću, na Liberty stadionu asistirao je za pobjednički pogodak Eduardu. Usput, svojom silnom energijom donio je neprocjenjiv impuls Vatrenima, svojim ponašanjem uvijek pridonosi zajedništvu, ne zovu ga uzalud “dobrim duhom u reprezentacije”.
Za Vatrene već igra 11 godina, debi je imao već sada davne 2002. godine, 13. veljače protiv Bugarske u Rijeci.
Skinute su svake sumnje s vašeg imena. Hrvatska opet obožava Ivicu Olića. Jeste li sumnjali u sebe?
- Ni jednog trenutka nisam sumnjao u sebe. Znam kako sam se osjećao, znao sam da je samo pitanje trenutka kad ću početi zabijati golove. U Wolfsburgu sam igrao na lijevoj strani, ponekad mi se činilo da sam kilometrima daleko od gola, obavljao sam ogroman posao u defenzivi, nije bilo lako zabijati. Vierinha, čovjek koji igra na desnoj strani zabio je samo jedan gol. Nisam paničario ni jednog trenutka, bio sam standardan u klubu, trener Dieter Hecking mi je apsolutno vjerovao, svi su bili zadovoljni, tako da sam jednostavno imao osjećaj da će golovi doći s vremenom. Tako se i dogodilo, počeo sam zabijati na svakoj utakmici, trener me onda gurnuo u samu špicu i sve se izvrsno poklopilo. Postigao sam i prvi gol “škaricama” u karijeri, baš me je išlo, sve što sam zamislio sam i ostvario. Nije isto igrati u Bayernu i Wolfsburgu, to je valjda svima jasno. U Bayernu se uvijek nešto događa u suparničkom šesnaestercu, ovdje je drukčije. Onog trenutka kad sam potpisivao za Wolfsburg bio sam svjestan što me čeka, ali isto tako sam dolazio u “vučji grad” s namjerom igrati što bolje i zabijati što više golova, prepun motiva. I nije to demagogija, da netko krivo ne pomisli, to je živa istina. Vjerovao sam, kao što i sada vjerujem, da još mogu dosta toga dati nogometu, svom klubu i Hrvatskoj. Tako ja razmišljam, pozitivno, uvijek sam bio takav. Ako je netko sumnjao u mene, nije trebao. Niti treba ubuduće.
Ipak, jeste li osjećali da ljudi pokraj vas više nemaju povjerenja u vaše mogućnosti?
- Gledajte, opet se vraćam na svoju priču iz Wolfsburga, jer ona je ključ cijele priče. Kad sam bio u Bayernu i dva puta igrao finale Lige prvaka nitko nije pitao za moje mogućnosti. Dakle, kompletna momčad Wolfsburga nije davala svoj maksimum. Kad je tako, onda ni ja nisam mogao biti tako idealan, igrati na razini na kojoj mogu. Svi su u klubu bili zabrinuti zbog takvih izvedbi, navijači također. Onda se sve prelomilo u tri tjedna! U tom razdoblju sve se okrenulo naglavačke u pozitivnim smislu, počeli smo bilježiti dobre rezultate, ja sam počeo zabijati, sjajno sam trenirao i osjećao sam se kao Supermen. Radili smo u klubu testove izdržljivosti i brzine. Bio sam prvi u obje konkurencije. Pazite, as 33 godine, već duboko zakoračivši u 34. Najbrži sam i najizdržljiviji u jednom klubu Bundeslige, pokraj svih tih mladih igrača. Toliko o tome ako netko ikad bude posumnjao u moje mogućnosti.
Igrali ste s mnogo napadača u karijeri? S kojim ste igrali najbolji nogomet, s kojim ste se najbolje osjećali?
- Franck Ribery! S njim sam igrao najbolji nogomet, on je radio razliku. Uvijek mi je govorio: “Ola, ja te vidim, samo budi tamo.” Uvijek me vidio, nije bio sebičan, znao je uvijek podvaliti pravu loptu, sjajno asistirati. Baš smo se odlično slagali, dao sam dosta golova na njegove asistencije, uživao sam igrati s Riberyjem.
S kim se najbolje slažeš u reprezentaciji?
- Moram kazati, s Marijom Mandžukićem. Jako se dobro razumijemo. Gajimo taj agresivni stil igre, stalni pritisak na suparničku obranu, znamo kamo će tko i kada krenuti. Zanimljivo, igrali smo u istim klubovima, od Zagreba, preko Dinama do Wolfsburga i Bayerna, a nikada zajedno u klubu. Protiv Srbije smo pokazali kako dobro funkcioniramo, kako se nadopunjujemo.
OPŠIRNIJE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SN-a!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....