Navijači Hajduka ovo ne žele ni čuti, ali treba više jednom reći istinu o Hajduku i Dinamu!

Baš nije bilo lako treneru Hajduka Damiru Buriću poslije utakmice suočiti se s odreda splitskim novinarima i pokušati objasniti što se to događalo u derbiju protiv Dinama.

Jedva je ispalio, s knedlom u grlu, kako ni on ne shvaća ponašanje svoje momčadi u prvom poluvremenu. A to je ipak lako bilo razumjeti: igrači Hajduka su se prepali, posebno kad su uočili kako Modri s lakoćom šaraju, špartaju po terenu, nadigravaju se, pa kad su im još uvalili dva gola duša im se našla u nosu.

Ajde de, bolji su, kompletniji, djeluju uigrano, moćno s tim Gordonom Schildenfeldom u obrani (njega u Poljudu nisu prepoznali kad je doveden da zaigra za juniore na Kvarnerskoj rivijeri), s Domagojom Antolićem u sredini koji je djelovao kao 'perpetuum mobile' i s ubojitim napadom. Burić ne napušta svoju ideju o napadu bez klasičnih napadača, čak se pokušao vaditi na igru Dinama. Kao 'ni oni nemaju klasičnog špica' nego je to bio pokretljivi Marko Rog. Ma čovječe, dva ubojita špica su Soudani i Pjaca, koji igraju široko, ali koji znaju upadati u sredinu.

Ajmo usporediti ta dva bočna napadača s dvojicom iz Hajduka, to jest Tonćom Mujanom i Franom Tudorom. Žao mi je, ali oni su u odnosu na tandem Modrih samo igračići. Usporedbe igrača Hajduka i Dinama u ovom trenutku nisu ugodne za Bijele, a nade Burića da će kroz rad i odigravanje utakmice uskrsnuti neki pravi igrač na klimavim su nogama. Prosto je, manjka nadarenosti u Bijelih. Jedino Tino Sušić, a i on je prenervozan, usamljen, pa i nekako samoživ kad pod svaku cijenu teži driblingu dvojice, trojice…

Hajduk je još jednom, kao i prošle godine ispao u polufinalu, ali ovaj put je ta eliminacija na neki način probavljiva, jer se dogodila od jačeg rivala (lani su Bijeli pali protiv Splita). I taj gubitak ne bi trebao biti doživljen kao sudnji dan, već kao trenutak istine da Hajduk debelo zaostaje za Dinamom. No, navijači splitskog kluba to nikako ne žele prihvatiti, pa ni čuti, oni će i u ovakvim prilikama ispriku tražiti u drugima. I pozivati se na brojnost članstva, na to 'koliko nas ima'.

Ne znam u kojem svijetu živi, na primjer, Nikola Vlašić, odgajan na primjeran način, naštimavan da bude optimist, ali opet da nas uvjerava kako se '0:2 u uzvratu može dostići' to ipak nije normalno. Neki će se dosjetiti pa uzeti primjere s europskih scena kad je dolazilo do rezultatskog prevrata ili će se prisjetiti kako je Hajduk u Beogradu u istoj utakmici, onoj protiv Partizana 0:3 pretvorio u trijumf od 4:3. Točno je osim u krupnoj činjenici da je to bilo prije četrdeset godina i da ovaj igrački kadar Hajduka nema tu snagu ni iz bliza.

Očekivao sam da će Burić u prvoj polufinalnoj utakmici odigrati bunkerčinu, ono svih jedanaest u 25 metara pred Lovrom Kalinićem. Samo zgusnutom obranom, ono kako se provukao svojevremeno Stanko Poklepović u Maksimiru (0:0, također u polufinalu kupa), Hajduk je eventualno mogao izbjegnuti poraz. A onako otvorenog garda, bez pritiska na igrača s loptom, bez duel igre na rubu grubosti, bez kompaktnosti momčadi, može se kazati da su Bijeli i dobro prošli.

Bit će zanimljivo vidjeti nedjeljnu utakmicu.