Nakon Turske reprezentacija je hit: Kako su Hrvati opet zavoljeli Bilića i Vatrene...

Takva smo mi nacija, ništa se tu ne može i neće promijeniti. Guske u magli? Možda... Ali takvi smo kakvi smo i s time treba živjeti. Do jučer su naši reprezentativci bili 'zločinci’, a danas su heroji. Nakon poraza u Ateni narod se natjecao tko će s više iščašenih rečenica počastiti Slavena Bilića i njegove dečke, spočitavalo im se svašta, od toga da nemaju igru do neborbenosti za državni grb.

- Ovoga Bilića treba smijeniti, a igrače potjerati u rudnik!

Tako se govorilo nakon posrtanja protiv Grčke. Imali smo priliku družiti se s hrvatskim navijačima u Ateni, koji su bacali drvlje i kamenje prema nacionalnoj vrsti.

- Na nas su bacali Molotovljeve koktele, naš čovjek je izgubio prst, a oni se nisu trudili niti trčati, sram ih bilo.

Tako je govorio jedan naš poznanik utapajući tugu u pivu. Još je dodao da više nikad neće doći na utakmicu reprezentacije. Prije dva dana nazvao čovjek sav ozaren, priča da je kupio ulaznicu za današnji ogled, s njim dolazi i šest njegovih prijatelja. Sav je bio ozaren, hvalio se da je noć pobjede nad Turskom proslavio žešće nego Zdravko Mamić u Maredu. Bacao je epitete na račun Slavena Bilića i njegovih izabranika, šećer mu je curio iz usta, bio je sretniji nego prve bračne noći. Kad smo ga podsjetili što je govorio nakon Atene, poslao nas je u 'onu stvar’. Zamjerio je što 'pamtimio samo zlo’.

- Znaš koje su četiri najvjernije stvari u životu? Novac, pas, stara žena i - hrvatska reprezentacija!

Raspleo je priču kako su Bilić i dečki ostali vjerni svim Hrvatima, kako ih nisu ostavili u žalosti, već su eto pokazali da smo svi mi skupa, jedno tijelo i jedan duh. I nemojte slučajno pomisliti da ovaj iskaz hrvatskog navijača nema veze s vjerodostojnošću. Većina zaista tako doživljava nacionalnu vrstu. Ako ste možda surfali po internetu nakon poraza u Grčkoj, mogli ste na forumima pročitati razne ružne riječi upućene stručnom stožeru i Vatrenima, a nakon Turske se jad i bijeda pretvorila u općenarodno slavlje.

Jedan komentar nam se ipak urezao u sjećanje.

- Slavene, oprosti! Vatreni, oprostite!

Eto, i to je hrvatski čovjek, hrvatski navijač. Prolazili smo ovih dana i Maksimirom, lokalnim restoranima i birtijama. Priča je ista, reprezentacija je preko noći, one istanbulske, postala hit, nacionalna svetinja. Sad se svi kunu u Bilića i njegov izbor igrača, rezerviraju se stolovi za kojima će se slaviti hrvatski plasman na Euro, naručuju se janjci i odojci. Neki već dižu kredite za odlazak u Ukrajinu i Poljsku, planiraju godišnje odmore kako bi mogli vidjeti naše dečke na još jednom Euru.

To je dakle, nogometna Hrvatska, takvu je treba prihvatiti. Makar će jedan cinik kazati; ukupna količina inteligencije u Hrvatskoj je konstanta, a stanovništvo raste...