MAMIĆEVA ČISTKA Igrači u godinama i s velikim ugovorima često nisu poželjni u Dinamu

Kad je prije tri tjedna Dinamo u klupskom restoranu pripremio svečani oproštaj svojem kapetanu Milanu Badelju, gdje su se držali govori i ispijali pjenušci njemu u čast, činilo se kao da su u Maksimiru odlučili krenuti nekim drugim putem. Naime, to je bilo prvi put u novijoj maksimirskoj eri da je jedan zaslužan igrač otišao na način kakav bi trebao postati uobičajen i tradicionalan. Kao što je, recimo, otišao i Luka Modrić, ili Eduardo da Silva, uz lijepe riječi, pljesak i puno sreće.

Međutim, u zadnjih 10, 12 godina u Dinamu je mnogo više onih koji su iz kluba odlazili na 'zadnja vrata’. I u pravilu su to bili stari, iskusni igrači, zaslužni, kapetani ili Dinamove legende. Koji su zaslužili poštovanje i 'spomenicu’, a dobili poniženje i omalovažavanje. Kao da na istom mjestu žive dva Dinama, jedan rezultatski uspješan i organizacijski dominantan, veliki europski, i drugi mali, provincijski, bez poštovanja prema onima koji su te rezultate stvarali. Oproštaj Badelja trebao je biti početak nečeg lijepog, ali nažalost bio je samo iznimka.

Jerko Leko postao je novi kapetan na popisu igrača koji su preko noći iz Dinama izbačeni na cestu. Taj je popis već pozamašan, teško ih se svih sjetiti. Još u vrijeme Velimira Zajeca, tamo početkom 2000., odjednom se Dinamo odrekao Roberta Prosinečkog. Tužan i buran rastanak s jednim od najboljih klupskih igrača svih vremena, godinama se potezao po medijima, jer je uz sve Dinamo Prosinečkom ostao dužan oko 750 tisuća eura. Bilo je trenutaka teških riječi i optužaba, bilo je i 'milovanja’, no Prosinečki i Dinamo uvijek su ostali na dovoljnoj udaljenosti.

- Dinamo se odriče svojih legendi neviđenom lakoćom - kazao je nedavno Prosinečki.

Poput njega s dugačkim financijskim repom iz Maksimira je otišao i najbolji strijelac u povijesti Igor Cvitanović, koji se nakon više od 10 godina potezanja po sudovima uspio nekako nagoditi, danas je trener u omladinskoj školi. Nakon njega i Dražen Ladić, koji je i danas daleko od najdražeg kluba, ne znamo kad je zadnji put viđen na stadionu. Naravno, nije u tim rastancima Dinamo uvijek bio isključivi krivac, neki od tih igrača nose svoj dio križa, ali činjenica da su rastanci sa zaslužnima u pravili grozni govori da nešto u tim odnosima ne valja. Samo u zadnjih šest godina iz Dinama je na gotovo sličan način otišlo nekoliko istaknutih igrača, svi bez počasti i zahvalnice. Neki i uz teške riječi i 'natezanja’.

Sve su ovo igrači koji su se vratili ili došli u Dinamo na kraju svojih karijera, vratili su se pomoći klubu koji vole ili koji im je dao ime i lansirao ih u orbitu. I svi su dobili 'po nosu’ na ovaj ili onaj način. Dakle, najbolje je da Dinamo više ne vraća svoje stare igrače, ili bivše reprezentativce, jer je rastanak toliko izvjestan. I strašno bolan!