Nogometaši Rijeke na čelu s Goranom Tomićem doživjeli su i drugi uzastopni poraz u prvenstvu, nakon šokantnog gubitka bodova u Kranjčevićevoj protiv Hrvatskog dragovoljca Bijeli su “predali oružje” i u srazu s preporođenom Goricom pod vodstvom novog trenera Samira Toplaka.
Unatoč tome što je više od pola sata imala igrača više na terenu, Rijeka je, slikovito rečeno, puno više izgledala kao kakva voda stajaćica, nego voda tekućica. Niti je bilo tečne ideje, niti je bilo pravog protoka lopte, koji bi generirao dobru igru vrijednu pobjede u Turopolju. Izostala je i reakcija većine igrača na terenu, pala su kao kula od karata sva obećanja o angažmanu i trudu, “skupljanju glava” nakon poraza od posljednjeplasiranog Dragovoljca. Ako je dvojbi bilo nakon poraza protiv momčadi u kojoj igra devet igrača koji su do “jučer” trenirali na pomoćnim terenima Rujevice, onda dvojbi nakon drugog vezanog poraza više nema – nešto ozbiljno ne štima na brdu iznad grada zvanom Rujevica.
Istina, nije Rijeka ovog puta praktički pala bez ispaljenog metka, kao što je to bio slučaj protiv Dragovoljca, bilo je tu nekakvih prilika ili poluprilika, koje na kraju nisu završile iza leđa vrlo dobrog Dominika Kotarskog, no udarci Josipa Drmića, stativa Lindona Selahija i pokušaj Issaha Abassa te Denisa Bušnje u posljednjim minutama susreta nisu niti izbliza bili dovoljni da Rijeka iz Velike Gorice odnese pobjedu i ostane u borbi za naslov prvaka. Rijeka niti stavom na terenu, niti reakcijama s klupe, niti zalaganjem, nije zaslužila više od poraza protiv inspiriranog domaćina, koji je s igračem manje nerijetko radio pritisak na zadnju liniju Bijelih kao da imaju igrača više, a ne manje...
Nije da stručni stožer na čelu s Tomićem reakcijama s klupe nije pokušavao “isprovocirati” pozitivan rezultat, već je na poluvremenu indisponirani Andrija Vukčević ostao u svlačionici, a priliku je dobio revitalizirani Mihail Merkulov, kojeg je pobjednički pogodak protiv Osijeka “nagradio” dodatnim minutama na terenu, no veliki problem igre Rijeke bila je vezna linija, koja u odsutnosti ozlijeđenog Domagoja Pavičića naprosto nema ideje, da ne kažemo kvalitete, povezati odsječenog Josipa Drmića s ostatkom momčadi. Robert Murić je, primjerice, po tko zna koji put ove sezone u utakmicama na “nož” izgledao potpuno indisponiran, uz svega jedan pokušaj udarca na gol, te jednim uspješnim driblingom od cijela tri koliko ih je pokušao u svih gotovo 100 minuta provedenih na terenu.
Nekima je barem stalo
Rijeku su načele i ozljede, pa u izostanku Pavičića, Jorgea Obregona, Hrvoja Smolčića i jedinog desnog beka u momčadi Andresa Solana nije bilo čudno što je i klupa Bijelih u ovom susretu bila prorijeđena. Uz rezervnog vratara Martina Zlomislića, na klupi je sjedilo svega šest rezervnih igrača (od kojih je jedan sigurno bio ozlijeđen!), ubacio je Tomić svih pet raspoloživih i zdravih igrača u igru, no nije niti to pomoglo. Doduše, samo trener zna zašto je iz igre, nakon crvenog kartona domaćem igraču, izvukao ponajboljeg igrača na terenu (Selahi) ili jedinog stopera (Darko Velkovski) koji, kakav god da jest, ima tu tehničku kvalitetu da loptu mirno iznese iz posljednje linije bez dugih lopti i nasumičnih ispucavanja koja rijetko kada, kada je Rijeka u pitanju, generiraju neku veću priliku. Jasna je, pak, bila ideja da se preko krila (Matej Vuk, Bušnja) pokuša iskoristiti igrač više, no to riječkoj mladosti nikako nije polazilo za nogom... Otvara se tu i pitanje kadra, odnosno, sportske politike kluba, kako je momčad koja se bori za prvaka sebi dozvolila da, unatoč tome što je na platnom popisu do zimskog prijelaznog roka imala preko 30 igrača, dođe do toga da ne može popuniti niti klupu za pričuve na kojoj nije bilo niti jednog od najboljih igrača Bijelih ovog proljeća, Harisa Vučkića. Izostanak tolikog broja igrača sigurno nije pomogao riječkoj struci, kojoj to, pak, ne smije biti opravdanje za posljednja dva susreta. Rijeka je previše toga dobrog napravila ove sezone da bi se igrači u ključnim susretima, kada se treba napraviti dodatni iskorak, “šetali” po terenu kao da imaju vodstvo od barem tri pogotka razlike. Nije problem izgubiti, problem je kako je i na koji način taj poraz stigao...
Na kraju, indikativno je zvučala i izjava kapetana Josipa Drmića koji je susret, baš kao i onaj protiv Dragovoljca, okarakterizirao katastrofom, zaključivši kako “cijeli klub, a ne samo igrači, moraju puno više raditi jer ovo ne ide u dobrom smjeru”. Prozivanje u javnosti odgovornih za klub i klupsku politiku nikome nije donijelo nešto dobro, no razumljiva je emotivna izjava kapetana Bijelih nakon susreta u kojem su se “šampionske” akcije srozale poput valute ruskog rublja. I on je, za razliku od mnogih, barem izjavama pokazao da mu je – stalo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....