Bilo je ljeto 1989. Dinamo je doveo Davora Šukera, Partizan Predraga Mijatovića, a Crvena zvezda Miodraga Belodedića (stigao je iz rumunjske Steaue, u to je vrijeme bio smatran jednim od najboljih libera na svijetu). Naravno da su i Hajdukovi navijači čekali potez s Poljuda, teškaša koji bi mogao parirati zvijezdama koje su doveli tadašnji najveći konkurenti. Hajdukov odgovor bio je Bernard Barnjak (60), ljevokrilni napadač Sarajeva. Nije Barnjak - kojem su tada bile 23 godine - bio ni Šuker ni Mijatović, ali u Splitu su vjerovali da će sa svojom lijevom nogom, odličnom brzinom i visinom (190 cm) biti pravo pojačanje.
Barnjak se na Poljudu zadržao samo jednu sezonu, postigao je četiri pogotka u 23 prvenstvena nastupa. I Hajduk i Barnjak očekivali su više. Barnjaku se nakon te splitske epizode praktički zagubio medijski trag. Stoga nije bilo nimalo šansi da ga prije nekoliko dana prepoznam sjedeći u Balunu, poznatom kafiću u Biogradu na Moru.
- Igrao sam nekad za Hajduk, ali ne baš dugo i dobro, pa sumnjam da sam vam poznat - skromno se predstavio Barnjak.
Kako mi ne bio poznat, Barnjak je bio odličan igrač. Gledao sam ga i uživo na Maksimiru, kada je Dinamo pobijedio Hajduk 2:0. Boban i Shala zabili su golove, oba u posljednjih nekoliko minuta, a prije toga je Barnjak nakon jednog prodora u 80. minuti zatresao stativu. Da je zabio, bio bi heroj Hajdukovih navijača i tko zna kojim bi mu putem krenula karijera...
Idemo se vratiti na početak, kako se dogodio vaš transfer iz Sarajeva u Hajduk?
- Moram vam nešto priznati, ne znam je li to ikad bilo objavljeno. U prosincu 1988. Velimir Zajec je došao u Sarajevo da bi me doveo u Dinamo. Sjeli smo, potpisali nekakav predugovor i dogovorili plaću od 150 tisuća maraka i Golf dvojku. Dobio sam odmah i 25 tisuća maraka predujma, s tim da sam pet tisuća odmah morao dati čovjeku koji je bio posrednik u tom poslu. Međutim, na kraju sezone, negdje u svibnju, prišao mi je Jurica Jerković i ponudio mi odlazak u Hajduk. Znate, ja sam ime dobio po velikom Bajdi Vukasu, kod mene se u kući navijalo za Hajduk, ja sam navijao za Hajduk i jednostavno sam odlučio otići u Split.
Za tu sam plaću mogao kupiti tri stana
Ljudima u Dinamo to sigurno nije dobro sjelo?
- Već sam bio u Splitu kad su me nazvali iz Sarajeva i pitali gdje sam, da me traže ljudi iz Dinama, da su pripreme krenule, a mene nigdje. Javio sam se u Dinamo i objasnio da sam odlučio otići u Hajduk i da nema teorije da se predomislim. A gdje su pare? Rekao sam da ću vratiti 20 tisuća maraka čim ih budem imao, jer sam njihov novac potrošio, a oni su mi poručili da im dugujem 25 tisuća, jer su uračunali i onih pet tisuća posredniku. Ja sam im rekao da ću 20 vratiti, a da me tih pet tisuća ne zanima. Čovjek iz Dinama mi je poručio da ću ja vratiti svih 25 tisuća i da će oni poslati u Split čovjeka koji će me "natjerati" da vratim sve do zadnje marke.
I što ste tada napravili?
- Rekao sam im neka pošalju koga god hoće, ali ću vratiti samo 20.000. I onda sam odlučio kupiti pištolj, češku Zbrojevku, te sam ga stavio ispod sjedala u autu. Za svaki slučaj jer ozbiljno mi je zvučao taj čovjek iz Dinama. Međutim, nije Dinamo nikoga poslao, ali kad sam iz Hajduka odlazio u Španjolsku, morao sam platiti svih 25 tisuća da bih dobio izlazne papire.
A koliki vam je ugovor Hajduk tada ponudio?
- Jerković me pitao kakav novac očekujem, a kako sam imao od Dinama 150 tisuća i Golf II, od Hajduka sam tražio 200 tisuća i Audi 80, poznatog kao "jaje". Bio sam Hajdukov navijač, ali kad sam već bio u prilici postaviti cijenu...
To je bio velik novac u to vrijeme?
- Kad sam potpisao ugovor na 200 tisuća maraka, pomislio sam da je to novac koji do kraja životu neću moći potrošiti. Nisu moji u Sarajevu bili sirotinja, ali nismo baš bili ni imućni, nego skromna radnička obitelj. Tada su plaće bile oko nekoliko stotina maraka, s tih 200 tisuća mogao sam kupiti tri dobra stana u Splitu.
Jeste li kupili barem jedan?
- Nisam, bio sam mlad i lud, željan života i provoda... Kad sam imao ja, imali su i svi oko mene, svi u kafiću ili klubu u koji bih ušao. Kad sam na kraju sezone napuštao Split, ne samo da sam potrošio sav novac nego sam bio dužan 12 tisuća maraka jednom vlasniku kafića. A što da vam pričam? Mladost i ludost, tako je bilo.
Nisam htio u avion pa sam bježao i skrivao se
Da se malo vratimo. Kako ste se snašli na Poljudu, znamo da su očekivanja bila velika?
- Čak sam i dobro krenuo, u prvih šest-sedam kola zabio sam četiri gola i bio prvi strijelac kluba. Svi su bili oduševljeni, navijači su me voljeli, a ja sam uživao. I onda se dogodio prvi sporan trenutak. Čekala nas je gostujuća utakmica u Osijeku, kamo smo trebali ići vojnim avionom. Ja sam se i inače bojao leta, a kad sam čuo da trebamo ići vojnim avionom, bio sam u potpunoj komi. Taman sam postao nekakva zvijezda, bio sam pun para i sad trebam sjesti u vojni avion, pa što ako se sruši? Došao sam ja to jutro na trening, zadužio i opremu za utakmicu, ali kad je trebalo krenuti prema avionu, samo sam lagano krenuo svojim putem, nitko to nije ni skužio. Kad su došli do aviona i vidjeli da me nema, krenula je potraga, a ja se sakrio negdje u Omišu. Čekali su me oni, ali kad su shvatili da mi nema traga, avion je odletio bez mene.
Vjerojatno su vas nakon toga kaznili?
- Utakmica je bila u nedjelju, a u ponedjeljak je već novi trening. I sad ja trebam skupiti snage da stanem ispred suigrača i trenera. Nije mi bilo ugodno, ali došao sam i odmah mi je rečeno da neću igrati sljedeću utakmicu, da će mi to biti kazna. Nikad nisam bio novčano kažnjen. Uglavnom, Hajduk je do kraja sezone četiri puta letio tim vojnim avionom, ja sam četiri puta pobjegao. Svaki put bi me kaznili utakmicom ili dvije, jako su se ljutili na mene i nekako sam izgubio ritam, samopouzdanje i pravu formu te do kraja sezone više nisam zabio. Bilo je jasno da ću na ljeto morati otići.
Bokšić je kum mome sinu
Kakav je Hajduk bio te sezone?
- Imali smo odličnu momčad, završili smo treći, a mogli smo i bolje. U finalu Kupa izgubili smo od Zvezde, Pančev je zabio jedini gol na utakmici. Europu nismo igrali jer je Hajduk bio kažnjen zbog navijača. U momčadi su bili Bokšić, Jarni, Bilić, Asanović, Štimac, Vučević, Pudar, Jerkan, Jeličić... Baš smo bili jaki. Najviše sam se družio s Bokšićem, Štimcem i Jerkanom. Meni se brzo po dolasku u Hajduk rodio sin, Bokšić mu je bio krsni kum, toliko smo bili dobri.
Jeste i danas u kontaktu s Bokšićem?
- Čujemo se, ne često, ali imamo kontakt. Boka je legenda, on mi je kao brat, zadužio me dok sam god živ. Ispričat ću vam samo jednu epizodu s Bokom. Meni je žena poginula 2001. u prometnoj nesreći. Bokšić je došao u Sarajevo na sprovod, a nakon što je sve završilo odveo me na stranu i rekao da će mi na račun uplatiti 100 tisuća maraka, da mi pomogne, jer je vidio da sam izgubljen, a računao je da trebam novac. Boka je neizmjerno velika duša, znam tolike ljude kojima je pomogao, nekima je i stanove kupio.
Nakon sezone u Hajduku otišli ste u španjolski Castellon, ali ondje ste odigrali samo tri utakmice, Što se dogodilo?
- Što se dogodilo? Ponovo moja glupost, baš sam bio tvrdoglav i svojeglav. Dogovorili smo ugovor na tri godine, i to za milijun maraka. Bio je to fantastičan novac. I kad je krenula sezona, bio sam baš dobar. U mojoj trećoj utakmici igrali smo protiv Atletica iz Madrida, koji su predvodili Bernd Schuster i Paolo Futre, a trener im je bio Tomislav Ivić. Po svim izvještajima bio sam ponajbolji na terenu, baš su me hvalili. I sljedeću utakmicu igramo protiv Barcelone, a mene trener odlučio staviti na klupu. Kad sam ja to na sastanku shvatio, samo sam okrenuo stolac tako da više ne gledam prema stolu i treneru, nego prema suprotnom zidu. Naravno da su u tom trenutku svi zašutjeli i počeli me gledati u čudu. Pitaju me oni što to radim, a ja im kažem da pričam s čovjekom, pokazujući na poster koji je bio na zidu. I onda sam ustao i otišao ravno kod gazde tražeći da me odmah pusti iz kluba. Gazda u nevjerici, objašnjava mi kakav ugovor imam, ali ništa mene više nije zanimalo. Idem i gotovo, nije me briga ni za ugovor, ni za novac, ni za karijeru! I čovjek mi dao raskid ugovora na moju štetu te sam dan kasnije ponovo bio u Sarajevu i opet bez novca. S druge strane, bio sam sretan, jer sam u svome gradu, sjedim s prijateljima, uživam u kafićima i narodnjacima. Tako je to bilo...
Okrenuo sam se od trenera i gledao u zid
Potpisali ste tada za Sarajevo.
- Jesam, premda sam u međuvremenu bio u Grazu, Sturm me molio da potpišem ugovor, nudili su mi i oni odličan novac, ali ja sam tražio da sve odmah dobijem na ruke, što njima, naravno, nije palo na pamet napraviti. A ja nisam htio nimalo popustiti i tako je dogovor propao. Na kraju sam bio šest mjeseci u Sarajevu, dali su mi 30 tisuća maraka, što je tada bio veliki novac za klub. U odlučujućoj utakmici za ostanak u ligi zabio sam Slobodi u Tuzli hat-trick. Tako da, eto, mogu reći da sam u Sarajevu ipak ostavio važan trag.
Nakon toga ste otišli u portugalski Famalicão.
- Nazvao me Joško Skoblar, rekao da preuzima taj klub i da bi volio i mene tamo povesti. Pristao sam, ali vrlo brzo sam ušao u neki problem sa Skoblarom, koji mi nije dao igrati. Već sam bio planirao i odande otići, ali žena je bila odlučna u tome da me ovaj put zaustavi. Skoblar je nakon pola godine dobio otkaz, a novi trener me odmah vratio u momčad i proveo sam u Portugalu lijepe tri godine. Srećom, malo se putovalo avionom, puno više autobusima, pa nisam imao probleme kao u Hajduku. Nažalost, Famalicao je na koncu bankrotirao jer je vlasnik upao u financijske probleme.
U Grčkoj su nas kamenovali
Put vas je potom odveo u grčki Apolon Smirnis iz Atene.
- Trener mi je rekao da su mu rekli da me ne uzima, da sam dobar igrač, ali i vrlo problematičan. I on me onda namjerno odlučio dovesti, da svima pokaže kako zna s takvima kao što sam ja. I znao je, stvarno sam igrao dobro. Plasirali smo se prvi put u povijesti kluba u Kup UEFA-e, izborili smo prvi put i finale kupa. U finalu sam čak zabio i gol, ali nas je AEK pobijedio 7:1. S druge strane, u Grčkoj je doista bio ogroman pritisak, posebno za igrače u velikim klubovima, Mi smo jednom doma igrali protiv AEK-a, izgubili 2:1, ponovo sam zabio gol, a nakon utakmice dočekali su me navijači AEK i stali kamenovati, jedva sam živu glavu izvukao. Drugi put smo igrali protiv Olympiakosa, koji je vodio Bajević, te ih na njihovom stadionu pobijedili 3:0, a ja sam zabio dva gola. Uglavnom, igrači Olympiakosa su morali ostati u svlačionici sedam sati nakon utakmice jer su ih navijači čekali ispred stadiona. Nakon što ih nisu dočekali, došli su sutradan na trening, provalili na teren i redom ih išamarali, vukli za nos, za kosu...
Karijeru ste završili u Grčkoj, ali u Paniliakosu.
- Kako sam dobro igrao u Apolonu, Paniliakos mi je ponudio bolje uvjete i dvogodišnji ugovor. Rekao sam da ću doći, ali samo ako mi sve isplate unaprijed jer u Grčkoj ti puno obećaju, a često malo daju. I eto, dočekao sam napokon i ja da dobijem sve unaprijed, gazda je pristao na moj zahtjev. U nevjerici je ostao svatko kome sam to pričao, svi su mislili da je to nemoguće. I igrao sam dobro u Paniliakosu, nudili su mi novi ugovor, premda sam već imao 33 godine, ali dok sam ja odugovlačio i nadao se većem novcu, na jednoj utakmici nastradali su mi ligamenti koljena.
Doživio sam kliničku smrt
Nakon toga više niste igrali?
- Tri puta su mi operirali koljeno, a nakon treće operacije nešto je pošlo po zlu i doživio sam kliničku smrt. Pokušavao sam se vratiti, imao sam preko novinara Zdravka Reića ponudu da odem igrati za Varteks, ali koljeno me više nije slušalo.
Pratite i danas Hajduk?
- Gledam redovito SuperSport HNL, a posebno Hajduk. Žao mi je što Hajduk toliko godina uzalud čeka naslov prvaka, što rano ispada u Europi. Hajdukovi su navijači nevjerojatni, bili su fantastični i u moje vrijeme, sad su možda još žešći.
Što je Hajdukov problem?
- Prevelik je pritisak, igrači to teško podnose, posebno mladi igrači. Bio sam igrač, bio sam i mlad igrač i znam kako je to kad su navijači nezadovoljni i kad slušaš zvižduke. Na Poljudu navijači krenu sa zvižducima već u 10. minuti, a to je ipak debelo prerano. Takve stvari igračima presjeku noge, oduzmu im svako samopouzdanje. Naravno da nije lako biti igrač Hajduka, ali ipak nije normalno da moraš slušati zvižduke u 10. minuti. Treba spustiti te tenzije i odmah će svima biti lakše. Hajduk ove sezone igra dobro, vidi se da trener Garcia zna stvoriti igru i da zna podići kvalitetu mladih igrača, što je Hajduku možda i najvažnije. Zato treba pustiti i Garciju i igrače da zajedno rastu i ako bude samo malo više strpljenja, Hajduk će imati pravo nadati se tituli.
Bio je to Bernard Barnjak. Iznimno drag, vedar, vrlo duhovit, neuobičajeno iskren i skroman čovjek. Užitak je bio s njim sjediti i sjetiti se nekih starih vremena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....