Uzimajući u obzir okruženje u kojem živi(mo), hvalospjevi Dinamu, treneru, igračima, navijačima... logičan su epilog nakon povijesno prestižne pobjede nad Milanom. Nešto je manje logično kad razina hvalospjeva djeluje kao da do srijede navečer nije bilo kritičkog pjeva okruženja. Jest da je ovo Hrvatska, ali opet, krajnosti definiranja vrijednosti s jednog na drugi pol zbilja su gdje god i smiješne. Doduše, kada ti rasponi od negativnog do pozitivnog i natrag imaju intenzitet kao u našem okruženju, onda taj smiješni odjek prerasta u dramatični. Javni odjeci, naime, imaju ogroman utjecaj na raspoloženje onih na koji se odnose. Tu prije svega mislimo na igrače i trenere, a kojima neke normalne potrebe (primjerice, vrijeme stvaranja nove momčadi, načina igre, međusobne prilagodbe novog trenera i igrača...) postaju teret jer im se nameću da moraju odmah i sada biti konkurentni te pobjednički nastrojeni.

Jedan od razloga zbog kojih je Dinamo za “milimetar” propustio povijesni iskorak u Ligi prvaka jest upravo taj - pritisak i požurivanje vremena. Je li to pitanje promjene trenera (Jakirovića, pa ubrzo Bjelice), je li to hvaljenje (ulaz u LP) ili kritiziranje sportske direkcije i selekcije, unaprjeđenje ili ubrzo marginaliziranje igrača, sve to je utjecalo na hodogram Dinamovih nastupa u LP. Euforija po ulasku u elitni novi format odmah je zamijenjena dramom jer se doživio debakl u Münchenu. Euforija po osvajanju boda s Monacom zamijenila je dramu novom euforijom, da bi se opet stara dobra domaća nam drama vratila i zamijenila euforiju nakon loših igara Dinama u domaćem natjecanju. Na toj rizičnoj klackalici dojmova, atmosfere i (ne)raspoloženja gubila se nit nogometa jer ona je u ovom našem okruženju podređena nitima okoline i raspoloženjima etera.

Kada bilo koji klub nema snagu da se izdigne iznad promjena raspoloženja javnog okruženja (mediji, navijači, društvene mreže...), a za što je ključna stvar držati se upravo tih nogometnih niti (postulata), onda nema kvalitetnog nogometnog iskoraka. Jedina zbilja su turbulencije i stalne mijene atmosfere...

Dolazak Fabija Cannavara je u početku izazvao skepsu, a nakon poraza u Londonu s Arsenalom ona je još dodatno pojačana. Niti mjesec dana nije trener, a već je bio (jako) sporan. Onda se dogodila večer s Milanom u Maksimiru i da, naravno, sada je Cannavaro “zapljusnut” sasvim drugim javnim doživljajima. Kredit pobjede s Milanom trajat će neko vrijeme, ali sukladno gore navedenom, pozitiva će trajati par HNL tjedana, u kojima će se vidjeti epilozi utakmica s Osijekom, pa Šibenikom i Goricom te Rijekom. Potom slijedi uobičajena revizija, koja se kod nas, za razliku od zrelijih nogometnih (sportskih i društvenih) okruženja, radi svakih par tjedana...

Postavimo onda stvari ovako: ako je Dinamo, s Cannavarom, odigrao tako dojmljivu utakmicu s Milanom, što to znači u kontekstu kvalitete rada i perspektive? Kada jednom automobil nategnete do 160 kilometara na sat, onda znate da imate motor čiji je potencijal takav da može dostići tu brzinu. Ukoliko taj automobil odjednom ne ide iznad 120, onda je jasno da nije u pitanju njegova snaga potencijala, nego je nešto problematično u upravljanju ili održavanju motora. Drugim riječima, ako trener može odlično spremiti momčad za Milan, taktički i tehnički, koja to logika može ukazivati da eventualni neuspjesi s Osijekom ili Rijekom znače da nije dobar trener za domaću ligu?

Slučaj Marka Pjace

Prevedemo li tu priču na igrače, uzmimo Marka Pjacu. Veliki talent još većeg peha s ozljedama protiv Milana je pokazao što znači klasni hrvatski igrač. Dakle, onaj igrač koji čini razliku na terenu. Ako Pjaca može tako igrati protiv braniča momčadi koja vrijedi pola milijarde eura, a koja je, recimo, deklasirala Real u Madridu, što to priječi Pjacu, i svakog drugog igrača Dinama, da tako igraju u sigurno lakšem izazovu domaće lige?

Nemiri okruženja doprinijeli su da treneri Dinama, s refleksijama i na igrače, djeluju kao da u HNL-u muku muče i s najslabijim suparnicima. Istina je da domaći suparnici uglavnom brane svoj gol i otežavaju Modrima napade, ali nije to alibi za nemoć koja se iskazuje (ili iskazivala?) u igri s objektivno slabijima momčadima. Stvar je, prije svega, u pristupima. I na tom planu prvo klub, pa onda i trener, moraju djelovati jasno i glasno, da igračima ne bi bilo na pameti da popuštaju gas u intenzitetu igre i razini borbenosti. Osim što su profesionalci, i jako dobro plaćeni, Dinamovi (i ini) igrači trebaju svaku utakmicu igrati punom snagom jer samo tako podižu standarde trke i agresivnosti, koje se u eurokonkurenciji smatraju uobičajenim. Cannavaro odaje dojam, i karantenom nakon utakmice s Milanom, i u retorici, da će u tom pravcu imati logične pristupe. Znači li to ako u Osijeku izostane pobjeda da je odmah sve “za bacit”?

Naravno da ne, proces stvaranja ima svoj nužni vremenski okvir. Preko noći jedino se može propasti, a nikada stvoriti imetak. Da je, recimo, kontinuiteta takvog promišljanja, shvatilo bi se da je Dinamo plasmana u nastavak LP-a koštalo (nenormalnih) 9 golova u Münchenu, a potom i manjak ambicija sa Celticom. No, bit je da je Dinamo pokazao da ima snagu nadoknaditi, a s 11 bodova i poravnati domet Man. Cityja. Na tom temelju se treba graditi perspektiva nove modre priče, sve ostalo je ponavljanje pogrešaka. I vraćanje na početak...