Jakirović, Marjanović, Ćiro, Vučkov - za titulu prvog nasilnika hrvatskog nogometa

Ako je Zdravko Mamić prvak u nekulturnom i prostačkom javnom izričaju, Dražen Medić uporno se trudi postati prvi nasilnik hrvatskog nogometa. Teška kvalifikacija, ali što drugo reći nakon što ga je Vedran Celiščak prijavio policiji za udaranje i fizički napad jer nije želio potpisati raskid ugovora pod Medićevim uvjetima. No, lošu reputaciju Medić izgrađuje još od ljeta 2005. kada je zabilježen prvi veliki incident, odnosno fizički obračun sa Sergejom Jakirovićem, tada jednim od najboljih igrača Zagreba u eri trenera Mile Petkovića.

Medić je Jakirovića optužio da je s još nekoliko suigrača pustio utakmicu Hajduku na Poljudu (Jakirović nije realizirao kazneni udarac), a nakon razmjene teških riječi u prostorijama kluba u Kranjčevićevoj, Medić je nasrnuo na Jakirovića. Igrač se međutim branio i uzvratio je udarac, a onda pobjegao ne želeći još žešći obračun. Ubrzo je Jakirović transferiran iz kluba, a pronašao je tada angažman u sofijskom CSKA.

Do 2009. čelnik Zagreba više nije u većim polemikama, osim što je još 2007., jednako hrabro kao i sada Hrvoje Maleš, upozoravao na ove godine javno prokazane sudačke krađe i aranžmane, a onda njegova nervoza naglo eskalira. Počelo je ljeta 2009. javnom polemikom s Ćirom Blaževićem nakon što je Medić izgubio utrku za mjesto čelnika Udruge prvoligaša. U prepucavanju preko stranica SN korištene su uvrede najgore vrste i Medić je nastavio ubirati negativne poene.

U travnju 2010., nakon utakmice Zagreb -Hajduk (1:1) u Kranjčevićevoj, osječki delegat Marjanović prijavio je disciplinskoj komisiji HNS-a Medića i sportskog direktora Igora Čalu za 'prijetnje, odgurivanje i hvatanje za kravatu’. Zagrebov dvojac bio je nezadovoljan onim što je Marjanović napisao u izvještaju o suđenju, ali kako nije bilo drugih svjedoka, kasniji protuiskaz Medića i Čale pobio je Marjanovićeve navode i sankcija nije bilo.

Još veći incident događa se u listopadu 2010. kada Medić nakon utakmice Zagreba i Karlovca napada na tribini navijača Zagreba, Domagoja D., koji je sutradan u novinama izjavio 'da je udaren šakom u glavu, ali ne želi tužiti nekoga tko je bogat i moćan jer može kupiti svjedoke’. Napasti navijača najveće je svetogrđe u sportu, koji se i igra zbog publike, pa makar to bio 'samo odgovor na provokacije i konstantna vrijeđanja’, kako je tada tvrdio Medić. Bijeli anđeli od tada kontinuirano skandiraju protiv Medića i traže njegov odlazak s pozicije predsjednika, što bi u mnogim civiliziranijim državama bio logični i moralni čin.

U 2011. dugo je sve bilo mirno, a onda 30. studenoga dolazi uzvratna četvrtfinalna utakmica Kupa Zagreb - Hajduk. Sudac je bio Domagoj Vučkov iz Rijeke, a on je u poluvremenu prijavio Medićev verbalni napad na njega, pa je policija morala poduzeti posebne mjere da ne bi došlo i do fizičkog obračuna. Medić je bio nezadovoljan suđenjem u prvom dijelu, a posebno nedosuđivanjem kaznenog udarca nakon jednog kontakta braniča Hajduka i njegovog sina Lovre. U svjetlu kasnijih događanja oko sudačkih malverzacija možda su Medićevi prigovori bili i opravdani.

Nekoliko dana kasnije Medić je naišao na neočekivani pravni otpor Vedrana Celiščaka kada je htio s njim dogovoriti raskid ugovora, i opet je izgubio živce i napravio nedopustivo. Barem ga za to tereti Vedran Celiščak, koji prvi ulazi u službenu konfrontaciju s Draženom Medićem, budući da ga je preko policijsko-pravnih organa optužio zbog fizičkog napada i udaranja.