Ivan Rakitić za SN otkriva: Želim jednog dana doživjeti ono što sada živi naš Luka

Tog rujanskog dana 2007. godine u Maksimiru je sve bilo spremno za ovacije novoj vatrenoj nadi. Protivnik Estonija, sigurna pobjeda, sjajno ozračje prve Bilićeve ere i šlag na torti u 62. minuti. Na teren i u vatrenu povijest utrčao je Ivan Rakitić. Navijači su ga euforično dočekali jer je, kao dijete dijaspore nakon 4 nastupa za U-21 Švicarske, odlučio definitivno odjenuti dres Hrvatske.

Nakon 5 godina Rakitićev rujan znači pripremu za start četvrtih kvalifikacija i vjera da će nakon 2 Eura osjetiti slast i SP-a. U Poljskoj je prošloga lipnja odigrao možda najbolje partije u vatrenom dresu, najavivši da je vrijeme za iskorak kvalitete i važnosti za vatrenu kreaciju.

- Žestoko sam se pripremao za taj Euro, htio sam igrati na visokoj razini i pridonijeti hrvatskom uspjehu. Uz redovne odrađivao sam i dodatni trening da budem u top formi.

I bili ste, nažalost, nije pomoglo prolazu Hrvatske. U tom kontekstu najčešće se spominje vaša prilika protiv Furije?

- Ah, tisuće puta sam izvrtio taj film. Pogodilo me što je to moglo biti prijelomno za veliki rezultat. No, neću više robovati tim mislima, idem dalje spreman za nove izazove te, nadam se, kudikamo bolje dojmove.

Analizirali smo vam brojke. Imate tek 24 godine a već ste skupili 311 utakmica u Švicarskoj, Njemačkoj i Španjolskoj, odnosno reprezentaciji Hrvatske. Jeste li zadovoljni bilancom karijere?

- Jako sam zadovoljan. Karijera ide putem koji sam želio, nešto je moglo bolje, ali nisam mogao primjerice planirati da ću prije godinu dana imati frakturu stopala i dugo izbivati s terena. Još je puno vremena i prostora da ostvarim svoje snove.

Koji su to?

- Da jednog dana na neki način doživim ono što sada živi naš Luka. Svatko od nas igra nogomet i nada se da će jednom dostići top level klub, koji se bori za naslov u zemlji i Europi. Nakon Švicarske, koja mi je otvorila vrata velikog nogometa, Njemačke, gdje sam naučio puno na planu profesionalnosti, do Španjolske i Seville koje me konačno oblikuju kao nogometaša, osjećam napredovanje i rast uvjerljivosti igre. Moj najbolji nogomet tek slijedi.

Lijepo to zvuči u kontekstu reprezentacije. Nakon svjetala Eura ugasili ste svjetlo protiv vaših Švicaraca u Splitu. Sada su svi kao opečeni pred dvije važne utakmice, s Makedonijom i osobito Belgijom?

- Na Poljudu smo stvarno igrali slabo i to nam je dobrodošlo upozorenje. Je, pogodio me poraz od Švicaraca, ali najvažnije je izvući pouke da nam se ne bi dogodilo ništa slično u kvalifikacijama. Mi silno želimo i jednostavno moramo na SP u Brazil, zbog toga imamo obvezu svaku utakmicu odigrati 120%, kompaktno, čvrsto i mudro. Kvalitetu imamo, na nama je da je pokažemo na terenu.

Na stranu podbačaj protiv Švicarske, kako ste doživjeli taktičke preobrazbe?

- Prerano je, bit će jasnije nakon idućih akcija. Izbornik Štimac želi igrati ofenzivan i čvrst nogomet, sa 2 ili 3 špice. Gdje me vidi? Nismo još pričali, ali osjetio sam da ima povjerenje u mene, a to mi je jako važno za samopouzdanje. Točno je da bih volio igrati u sredini terena, što bliže lopti i kreaciji igre, tamo sam u svom elementu.

Kako se postaviti protiv zatvorene Makedonije u Zagrebu, te tri dana potom protiv goropadne Belgije u Bruxellesu?

- O tome će svoje kazati stručni stožer i jedva čekam da uvježbamo taktičke varijante za te važne dvoboje. Uvjerenja sam da Hrvatska treba u obje utakmice diktirati igru jer ima kvalitetu za takav gard. Makedonija je 'naporan' protivnik, koji će nam zagorčavati život 90 minuta, kao što će Belgija u euforiji koja ih prati učiniti ama baš sve što može, a može puno s igračima koje imaju, da se nametnu (na) favoritu skupine. Mi imamo naše adute, u Poljskoj se vidjelo da itekako znamo igrati, i zato valja pozitivno gledati na predstojeća iskušenja.

Kako gledate na dvoboje koje nas očekuju sa Srbijom?

- Znamo da se te utakmice očekuju s posebnim emocijama, da ih želimo dobiti kako bismo razveselili naše navijače. No, svi su bodovi u skupini iste težine, najvažnije ih je skupiti toliko da ostvarimo kartu za Brazil. Idemo iz susreta u susret, pustimo ono što će biti kasnije, imamo napretek obveza, bitno je da početak svladavanja prepreka bude uspješan.

ZJe li vam to olakšalo teške dane nakon odluke da odbijete Švicarsku, tamo to nisu primili baš mirno?

- Moja je odluka donesena u teškom ozračju, ali niti jednom nisam pomislio analizirati jesam li pogriješio. Razumijem Švicarce, učinili su puno za mene i moj razvoj kao nogometaša, i neću im to moći vratiti. No, onaj koji razumije odgoj kojeg sam i ja imao u obitelji iz dijaspore, našu privrženost domovini i korijenima, taj je shvatio da se u srcu osjećam Hrvatom. Za takve odluke čovjek mora slušati samo srce. Od malih nogu sam maštao i pričao o tome s obitelji da jednog dana odjenem hrvatski dres. Kad se to dogodilo 8. rujna 2007. bio sam ispunjen srećom i ponosom. I znam da su moji tu sreću zalili suzama. To je jednostavno tako.

Taj vaš izbor za Hrvatsku su Švicarci iskalili na obitelji?

- Pritisak, vrijeđanja pa teške prijetnje su nešto s čime su moji roditelji, brat, sestra, morali živjeti u tom dobu, to me najviše boljelo. Vremenom se smirilo, iako je i meni i obitelji najveću snagu davalo to što smo bili sretni i na miru sami sa sobom kada sam izabrao našu Hrvatsku. Čovjek ne može ići protiv sebe i osjećaaj, iako ja jako volim Švicarsku. Kad idem gore, u Möhlin, uvijek kažem 'idem doma'. Je, nađe se tu i tamo neka budala koji ti ružno dovikne, ali sve je to u granicama.

Imamo li sad nekog igrača kojeg bi valjalo što prije vratiti matici?

- Uvijek ima talenata iz dijaspore, samo ih treba na vrijeme prepoznati i kontaktirati. Preporučam HNS-u da što prije reagira u slučaju Josipa Drmića, člana FC Züricha. Ima samo 18 godina, a već ima 84 utakmice iza sebe i 36 golova, sjajan je kao srednji i krilni napadač, hitar i tehnički odličan. Već je izjavio da mu je Hrvatska prva želja, ne znam jesu li iz HNS-a već krenuli u akciju."