Hajduk nije pobijedio Zdravko Mamić nego Dinamova djeca - Ćorić i Pjaca

Ako su dojučerašnje utakmice Dinama i Hajduka bile “pisma iz močvare”, posljednji ovosezonski susret zaslužuje vedrije metafore. Na Hajdukovu žalost, Dinamo je apsolutnu dominaciju u prvenstvu potvrdio i u sudaru s najvećim rivalom. Iako Hajduk lošije stoji na tablici od Rijeke, ipak je on najveći Dinamov suparnik i ovo su najslađe pobjede.

Možemo nakon svega lamentirati da je ovo pobjeda Dinamova budžeta nad polupraznim Hajdukovim novčanikom, da je pobijedio vlasnik hrvatskog nogometa Zdravko Mamić, da je to “iživljavanje” sjevera nad jugom, metropole nad buntovnim splitskim rebelima, sve su to isprazne hiperbole, jer, za razliku od prijašnjih utakmica, na Maksimiru se igrao samo nogomet.

Bez predigre, trećeg poluvremena i žalosnih prologa, bez sudačkih repova, nogomet je bio čist. Pobijedio je bolji, jer, Dinamo u ovom času ima bolje igrače od Hajduka, ali, što je najvažnije - Hajduk nije izgubio od Dinamovih legionara, već od Dinamove djece, Ante Ćorića i Marka Pjace. Uz solidno asistiranje Angela Henriqueza i Soudanija.

Iako se Angelo Henriquez upisao u klub Slavena Zambate i Eduarda da Silve kao vlasnik hat-tricka na sudarima s Hajdukom, prvo ime utakmice, oprostite na subjektivnosti , ipak je Ante Ćorić. Odigrao je veliku utakmicu, zabijao je i asistirao, uklizavao i borio se za pobjedu svoje momčadi, bio je istinski lider igre.

Ne podcjenjujući Henriqueza, koji me jučer podsjetio na Snješka Cerina, ne želeći podcijeniti ni Soudanija, koji je napokon u Maksimiru doživio svoje “arapsko proljeće”, ipak su Ćorić i Pjaca “mozak i motor” Dinama. Kao što je Ademi srce momčadi. I mora da je uživancija danas biti trener Dinama, kada u svlačionici imate takvih igrača.

Dinamo ima europske konture, ali ne samo zbog Pjace i Ćorića, Soudanija, Henriqueza i Machada, još jedan detalj, zbog kojega je kompliment zaslužio trener, naročito me impresionirao. Tempo nije pao ni u nadoknadi, i kod 4-0 Dinamovi igrači su jurišali kao “srditi stršljenovi”, bili su Nijemci, i trener će jedino morati razgovarati s golmanom, koji je sredinom prvom poluvremena otišao na “maturalac”, a Sušić samo pukim slučajem nije poentirao.

Takve neozbiljnosti Dinamo si ne smije dopustiti. No, Dinamo ovaj kapital od 4-0 ne smije shvatiti kao kapitalnu pobjedu, kao što ni 0-4 Hajduk ne treba doživjeti kao smak svijeta.

Za Dinamo je ovo “na putu prema putu”, a za Hajduk opomena da nakon neodigrane utakmice u Zagrebu nisu postali veliki klub, niti je to bila “povijesna pobjeda”. Ovaj poraz je dijagnoza da ima bolesnog tkiva, da nogomet ne igra publika na rivi, već Balić, Vlašić, Sušić, Vršajević, itd.

Na Maksimiru 14.372 gledatelja. Mislio sam da je fatamorgana. Nikada nisam sumnjao da Dinamo ima veliku publiku, pa ako je ovo konačni povratak ljudi na Maksimir, onda Dinamo ima i europsku šansu. Bez publike i ova velika pobjeda nad Hajdukom bit će samo epizoda, ali s publikom bi to bila druga pjesma.

No, o tome ćemo suditi kada počnu kvalifikacije za Ligu prvaka, danas ćemo se zadovoljiti pljeskom Ćoriću, Pjaci i Henriquezu...