Gdje je nestala igra? Poklepovićeva najteža misija: Mora Hajduku vratiti identitet!

Prije godinu dana, 22. veljače 2014., Hajduk je gostovao kod Lokomotive i rutinski pobijedio 2-0 . Domaćini su taj susret dočekali na trećem, a gosti na drugom mjestu ljestvice, ali odnos snaga na terenu uvjerljivo je prevagnuo na Hajdukovu stranu.

Splićani su u potpunosti kontrolirali utakmicu posjedom lopte, smirenom i sigurnom igrom u obrani te brzom tranzicijom i lakim stvaranjem prilika. To je Hajduku bila 15. prvenstvena utakmica za redom bez poraza, a niz je nastavljen i u sljedećoj, kad je na Poljudu s 3-0 pao Slaven Belupo. U 24 kola Hajduk je ostvario 14 pobjeda, osam remija i dva poraza, s gol razlikom 44-20. Stiglo se do šest bodova zaostatka za Dinamom i računica je tada bila: treba “samo” dobiti sve do kraja i prvaci smo!

Fijasko sportske politike

Stvari su se drastično promijenile u proteklih godinu dana.

Hajduk je protiv Lokomotive, kao i u prethodne dvije utakmice protiv Slavena i Rijeke, izgledao očajno i bezidejno. Obrana je u više navrata reagirala šokantno loše, momčad je bila spora u tranziciji i jako teško stvarala prilike. U 22 dosadašnja kola učinak je 10 pobjeda, pet remija i osam poraza, uz gol razliku 42-34.

Ovaj Hajduk jedva sliči onome iz prošle veljače. Samo pet od 14 igrača koji su lani nastupili u utakmici s Lokomotivom zaigralo je i ovu: Vršajević, Maloča, Milović, Maglica i Maloku. Prodani su Pašalić, Bradarić, Andrijašević i Kouassi; nema više ni Jozinovića, Anđelkovića i Bukve; Stipica je ozlijeđen, a Sušić je odrađivao suspenziju zbog žutih kartona. Sigurno je da su odlasci (ponajprije Pašalića, Bradarića i Kouassija, ostalih baš i ne) jako oslabili momčad, ali nije sve ni u ljudstvu. Uostalom, Kalinić je puno bolji golman od Stipice; Balić i Vlašić, iako poletarci, najtalentiraniji su u ovoj momčadi; vratio se Caktaš, koji je lani bio ozlijeđen, a prije toga čak kandidat za reprezentaciju; Gotal i Milevski su pojačanja, kakva-takva. Ogroman je hendikep to što Hajduk nema iole kvalitetnih rješenja za pozicije zadnjeg veznog i lijevog beka (Pejić, doduše, ipak nije ostavio tako grozomoran dojam kao Vasilj…), što je najprimjetniji dokaz fijaska klupske sportske politike.

Još je gore to što ni ostali ne igraju dobro, no taj problem nije od jučer. On datira još od završnice prošle sezone, kad je Hajduk izgubio šest od zadnjih 10 utakmica, a u posljednje je vrijeme samo postao još izraženiji. “Onaj” Hajduk pokušavao je igrati brz, pozitivan i agresivan moderni nogomet - unatoč svim nedostacima sirotinjske ekipe sastavljene od klinaca, anonimusa i ‘polovnih’ igrača, nerijetko je u tome i u uspijevao.

Kad je bio najbolji, lomio je i cijedio suparnike tempom koji nisu mogli izdržati. Budući da momčad nije imala veliku individualnu kvalitetu niti puno kreativnih igrača, uzdala se u silnu želju i bjesomučnu trku - Hajduk je najmanje do ožujka 2014. nadtrčao baš svaku ekipu protiv koje je te sezone igrao. I nije to bilo bezumno jurišanje, nego ono za što je Biće Mladinić rekao: “Trčite, ali glavom!”. Momci po cijelom terenu napadali loptu držeći formaciju, dominirali u posjedu, s četvoricom pritiskali zadnju liniju i u trenutku prelazili iz visokog u plitki presing.

Anonimci postali igrači

Povrh svega, činilo se da zaista uživaju u tome. Bio je to Hajduk koji je igrao ‘hajdučki’ i time potpuno zaludio navijače, koji su mu opraštali povremene raspade sistema. Takva je igra stvorila igrače od praktično anonimnih Bradarića, Pašalića i Kouassija.

Ovo danas nije takav Hajduk - već dugo nije, a to najmanje ima veze s načinom upravljanja klubom, što je teza koja se spremno plasira svaki put i u najmanjoj rezultatskoj krizi. Negdje putem izgubila se igra i zakazala selekcija, a teško je ovako odoka reći kako i zašto.

Stanko Poklepović čovjek je ogromnog trenerskog i životnog iskustva. Igor Tudor doslovce je bio u pelenama kad je on, kao asistent Iviću, harao Europom s Majstorima s mora. Njegov je zadatak od ovih igrača opet napraviti hajduke - može li on to?