Francuzi izabrali deset najboljih Hrvata: Šuker apsolutni kralj

U 20 godina samostalnosti Hrvatska je proizvela mnoštvo kvalitetnih nogometaša, koji su navijačima donijeli velika veselja, ali i tugu, kao sada protiv Gruzije. Međutim, svima je još uvijek u prekrasnom sjećanju bronca sa Svjetskog prvenstva 1998. godine u Francuskoj, a tada je u povijest ušao i Davor Šuker kao prvi strijelac Mundiala sa šest pogodaka.

Stoga je francuski internetski portal soofoot.com donio popis 10 najboljih hrvatskih nogometnih reprezentativaca ikada, uz detaljne opise. Većinu mjesta, očekivano, popunjavaju igrači koji su osvojili broncu 1998. godine, ali je na popisu i jedan “uljez” iz novije generacije - Luka Modrić.

Svi su odabrani uz dobre igre u reprezentaciji ostavili duboke tragove i u svojim klubovima.

Na toj listi čak je sedam igrača koji su igrali polufinale 1998. godine protiv Francuske u polufinalu (Šuker, Boban, Prosinečki, Šimić, Jarni, Soldo i Stanić). Od svih koji su nastupili na spomenutoj utakmici svoje mjesto u izboru nisu pronašli Ladić, Štimac, Bilić, Asanović, Vlaović i Marić. Doista, “generacija '98” upisana je zlatnim slovima u hrvatski nogomet, a jedino se možemo nadati da bi sadašnja ili buduća selekcija mogla ponoviti slične rezultate.

1. Davor Šuker

Osječanin Davor Šuker u svojoj je bogatoj nogometnoj karijeri igrao u velikanima poput Real Madrida i Arsenala, ali je ipak najbolje igre pružao u reprezentativnom dresu. Ukupno je za hrvatsku reprezentaciju upisao 69 nastupa i postigao 45 pogodaka. Krunu svoje karijere doživio je 1998. godine u Francuskoj kada je Hrvatsku vodio do bronce, a svemu je tome pridodao i nagradu za najboljeg strijelca. Nakon Osijeka i Dinama, Šuker je napustio Hrvatsku početkom rata i otisnuo se prema Sevilli, gdje se zadržao pet godina i upisao 153 nastupa uz 76 postignutih pogodaka. Šuker se još uvijek smatra simbolom igrača koji nose broj 9 na dresu. Ipak, uza sve dobro što je postigao, u posljednja dva kluba u karijeri (West Ham i 1860 München) nije ostavio značajniji trag.

2. Zvonimir Boban

Dana 13. svibnja 1990. godine Zvonimir Boban je u derbi susretu između Dinama i Crvene zvezde napao policajca i na taj način ušao u nogometnu povijest. Slika je to koja se svako malo zavrti i u današnje vrijeme. Tada je postao lokalni heroj, a zbog Bobanova je poteza CNN utakmicu uvrstio i među jednu od pet utakmica koje su promijenile svijet. Ipak, iako je postao narodni heroj, već je 1991. godine napustio Hrvatsku i potpisao za Bari, koji mu je bio odskočna daska za potpis ugovora u Milanu. U redovima Rossonera proveo je devet godina i osvojio sve što je mogao osvojiti. Svoju je reprezentaciju 1998. godine na SP-u vodio kao kapetan, a njegova odlika kao veznog igrača je ta što je uvijek pokazivao maksimalnu profesionalnost.

3. Robert Prosinečki

Hrvat za čiji je nogometni napredak zaslužna srpska Crvena zvezda. Njegov ujak razgovarao je s Draganom Džajićem koji je odveo Prosinečkog iz Dinama u Crvenu zvezdu 1987. godine, a tamo je on pokazao cijeli svoj talent. Nakon nesuglasica s tadašnjim trenerom Dinama Miroslavom Ćirom Blaževićem, odlazak je bio pun pogodak s obzirom da je 1991. godine sa Zvezdom osvojio Ligu prvaka. Odmah ga je zapazio Real Madrid i doveo u svoje redove. Slovio je kao igrač koji malo trči, ali zato puno daje, što je i dokazao u svojim idućim klubovima: Barceloni, Oviedu, Sevilli, Standardu. U Portsmouthu je bio od 2001. do 2002. godine, a te je sezone uvršten i u najboljih 11 po izboru navijača. Ipak, u reprezentaciji je također ostavio dubok trag, a nakon nogometne karijere je postao pomoćni trener reprezentacije. Danas vodi Crvenu zvezdu, klub u kojem je ikona.

4. Luka Modrić

Sada je kao najveći hrvatski dragulj aktualan Šime Vrsaljko, ali prije njega je na površinu isplivao Luka Modrić. On fizički nije atraktivan, ali je iznimno talentiran. Modrić je prototip današnjeg modernog nogometaša, a može igrati jednako dobro s obje noge. Predstavio se kao izvanserijski talent kada se preselio u Zagreb. Trebalo mu je oko 18 mjeseci da se navikne na težak tempo engleskog Premiershipa, ali je zato Modrić danas jedan od ključnih igrača u sastavu Tottenhama. Menadžer Harry Redknapp ne može zamisliti sastav bez njega, a on ima samo 25 godina. Modrić bi uskoro mogao preći u još veći klub od Tottenhama. Neosporno je da ima jako velik talent i zasluženo se nalazi na ovoj poziciji.

5. Alen Bokšić

Mogao je biti najbolji hrvatski napadač u povijesti, ali su ga ozljede usporile na tome putu. Kada je došao 1991. godine u Cannes imao je problema s ozljedom. Tada su govorili da bi se mogao ubrzo vratiti u Hrvatsku. Međutim, uspio se vratiti, a sezona 1992/93. bila je njegova najuspješnija. Tada je za Olympique Marseille postigao 23 pogotka u francuskom prvenstvu i s klubom osvojio naslov prvaka Francuske i Lige prvaka. Uspio je sve u samo jednoj sezoni. Njegove karakteristike bile su kombiniranje snage i brzine, a nakon uspješnog perioda u Francuskoj su ga svi veliki klubovi željeli dovesti. Karijeru je nastavio u Italiji (Lazio i Juventus), gdje je samo povremeno njegov talent dolazio do izražaja. Mogao je puno više.

6. Dario Šimić

Mladenačko lice. Stalno imamo osjećaj kao da još uvijek ima 24 godine. Dario Šimić je za hrvatsku reprezentaciju upisao 100 nastupa i tako postao rekorder. Bio je moderan tip središnjeg braniča, a posjedovao je veliko tehničko i taktičko znanje. U karijeri je nastupao i za Inter i Milan, a tamo je ostavio dobre tragove. Karijeru je pomalo upropastio odlaskom u Monaco, a u Kneževini njegov talent uopće nije mogao doći do izražaja, bez obzira što se njegova nogometna karijera bližila kraju. Šimić je nastupio na tri svjetska prvenstva, a osvojio je i dvije Lige prvaka. Respekt.

7. Robert Jarni

Jednako kao što se nekada francuska reprezentacija nije mogla zamisliti bez Liliana Thurama, isti je slučaj bio i s Hrvatskom kada je riječ o Robertu Jarniju. Igrač koji se nikada nije previše isticao, ali je sve svoje obaveze izvršavao na visokoj razini. Bio je prepoznatljiv po svojoj iznimnoj brzini. Igrao je većinom na sredini terena, te kao lijevi bek, odnosno krilo. Na tim pozicijama bio je nezamjenjiv. Kao jedan od ljepših poteza tijekom njegove karijere je onaj kada je na SP 1998. godine felšom lijeve noge prebacio njemačkog vratara Köpkea, u povijesnoj pobjedi od 3:0. Imao je brazilsku strast za nogometom. Uostalom, zove se Robert.

8. Zvonimir Soldo

U početku se odlučio za studiranje prava, ali je na nagovor roditelja nakon tri godine odustao od fakulteta i posvetio se nogometnoj karijeri. Kao i mnogi mladi talenti u Hrvatskoj, karijeru je počeo u Dinamu. Igrao je jednostavno. Procvat karijere doživio je u Njemačkoj u redovima Stuttgarta. Osvojio je i Bundesligu 2003. godine, a postao i kapetan Stuttgarta. Za njegova postignuća u klubu dobio je Staufer medalju koju dijeli uprava njemačke pokrajine Baden-Württemberg. To samo potvrđuje kakav je trag ostavio u Njemačkoj. Nakon nogometne karijere se okušao kao trener u Dinamo i Kölnu, ali bez većih uspjeha.

9. Mario Stanić

Zbog svoje specifične plave kose odmah je bio zapažen na terenu. Robustan, dobar dribler, čvrst u duelima, sve su to karakteristike koje su krasile Marija Stanića. Karijeru je počeo u sarajevskom Željezničaru, a u Italiju je otišao 1997. godine u redove Parme. Nakon toga je došao u Chelsea, a po prvom je nastupu za londonski klub ostao zapamćen po predivnom voleju koji je završio u mreži. Žestok tempo u Premiershipu stvarao mu je probleme. Zbog teške ozljede koljena morao je prisilno završiti nogometnu karijeru. Bio je pravi umjetnik.

10. Niko i Robert Kovač

Niko stariji, Robert mlađi. Niko kvalitetan vezni igrač, Robert kvalitetan branič. Obojica su rođeni u Berlinu, a iako nisu blizanci, u karijeri su igrali u istim klubovima (Bayer Leverkusen, Bayern). Vladali su hrvatskim nogometom 10 godina, a primjeri su modernih igrača. Bili su genijalci s glavama serijskih ubojica. Niko je imao čast nositi kapetansku vrpcu u hrvatskoj reprezentaciji.