EKSKLUZIVNI INTERVJU ARIJANA ADEMIJA ZA SPORTSKE NOVOSTI Povratak nogometu nakon 22 mjeseca: 'Nitko mi ne može vratiti dvije godine života, ali...'

Kad smo ga vidjeli kad je izišao iz auta, instinktivno smo se nasmijali. Jer sjetili smo se da ga je svojevremeno strogi Vaha Halilhodžić htio poslati u Lokomotivu zbog viška masnog tkiva. Da ga vidi danas, vjerojatno ga ne bi prepoznao.

Samo nekoliko dana prije no što će se, nakon 22 mjeseca, vratiti treninzima s momčadi i profesionalnom nogometu, Arijan Ademi, na prvi pogled, doista puca od snage, imate dojam kao da samo čeka da ga netko katapultira na teren, da ga pusti s lanca, a on će napraviti ostalo.

- Kako se osjećam? Brojim dane, križam ih, samo čekam da dođe prvi trening, što se više bliži, sve sam napetiji. Kako zamišljam prvi trening? Ma, samo želim izaći na teren i trenirati sa suigračima, ništa drugo.

Pitali smo za gabarite, da nam otkrije razlike u kilogramima, fizičku spremu sad i prije suspenzije?

- Nećemo o tome govoriti, da netko ne protumači da se unaprijed hvalim. Kako se kaže, prvo skoči pa reci hop. Teško mi je, općenito, uspoređivati onda i sad, osobno, osjećam se stvarno spremnim, ne moram prolaziti bazične pripreme, mogu samo trenirati. Ali kad dođem tamo, počnem s treninzima i vidim gdje sam i što sam, tek ću onda znati pravo stanje, a treneri su ti koji će odlučiti koliko mi je potrebno za pravi priključak.

Teško se vratiti nakon dvije godine neigranja. No Ademi je bio stalno fizički aktivan, praktički ni dan nije prošao bez treninga?

- Non-stop sam bio u sportu, igrao sam tenis, padel, pa počeo i s kick-boxingom. Igraš jedan sport, izguštaš se, pa prijeđeš na drugi, držao sam tu fizičku spremu. A kad su mi maknuli suspenziju, onda sam počeo s ozbiljnim treninzima. Izbacio sam padel i tenis, tu i tamo otišao na kick-boxing, radio sam dodatno na fizičkoj spremi, na prevenciji od ozljeda. Zbog svega sam toga optimist.

CROPIX

Ipak, UEFA i njezina kazna uzele su mu dvije godine nogometa. Koje je teško vratiti na bilo koji način...

- Izgubio sam dvije godine karijere, možda i najbolje godine igrački i, da, to mi nitko ne može vratiti. Međutim, ne razmišljam više o tome jer kad tako razmišljaš, to te ubije; gledam samo o budućnost. Nogometno sam puno izgubio, ali stasao sam u glavi, zadovoljavaju me neke druge stvari u životu. Postaviš drugačije ciljeve, cijeniš neke sitnice koje prije nisi cijenio. Najviše sam napredovao psihički, s obzirom na to da me sve to nije ubilo, jako me ojačalo. Upoznao sam nove ljude, nove prijatelje, sazrio sam kao čovjek i to je, na kraju, ipak najveći dobitak.

Je li sad čitav pravni proces gotov, hoće li biti još kakvih repova?

- Što se mene, UEFA-e i CAS-a tiče, ta je priča završila.

Što znači da može biti još nekih “dopisivanja” s krivcima, ali o tome se zasad ne govori. Nego, kako danas Ademi gleda na cijelu tu priču, je li na koga ljut, je li saznao tko je, zapravo, “zaslužan” za njegovu tragediju?

- Sve se to to dokazalo na CAS-u, mi smo doznali nakon tri-četiri mjeseca. Taj je suplement bio zagađen. I tu ću stati. Ne krivim nikoga, samo sudbinu, ona je tako htjela, to sam, očito, morao proći. Prošao sam najteži period života, ali svi imaju probleme i svakome su njegovi problemi najteži. Ne želim kukati, već se upravo zato želim vratiti što bolji i time pokazati svim ljudima da se nikad ne predaju, da slijede svoje snove jer su oni ostvarivi. Želim biti primjer da je sve moguće. Kažu neki da se nije moguće vratiti nogometu nakon dvije godine, ja baš želim pokazati da je to moguće i da ću se vratiti.

Osvajat ćemo titule

Očekuje li na prvoj utakmici i veliku podršku navijača?

- Ono što mi je najviše značilo u ove dvije godine bila je baš ta bezrezervna podrška. Svih. Kluba, obitelji, prijatelja, navijača... Volio bih da dođu u velikom broju, ali, zapravo, ja samo želim istrčati na teren, to je jedino o čemu razmišljam.

U Dinamu pak ne očekuju da “samo istrči”. U Maksimiru ga već dugo prizivaju, u njemu vide pravo pojačanje, prevagu. Hoće li mu to stvoriti pritisak, otežati mu taj povratak?

- Svjestan sam da u klubu puno očekuju od mog povratka, ali ja nemam pritisak, siguran sam u sebe, znam da ću pomoći Dinamu. Osvajat će Dinamo naslove kad se vratim! I ništa mi ne može stvoriti presing i otežati put povratka.

Svi se slažu da je ovaj Dinamo ipak slabiji od onoga koji je on ostavio. Uostalom, Rijeka je prvak, Dinamo više nije klub iz Lige prvaka?

- Dinamo možda jest malo slabiji, ali nije to puno slabije, jednostavno, Rijeka je bila dobra i zato je osvojila naslov. I to će se promijeniti, premda, Rijeka i dalje igra dobro. Ma, vidjeli smo, sva četiri naša kluba igraju odlično u Europi, HNL je nemoguće ojačao, nije više lako ni u prvenstvu, kamoli u Europi. Ali svejedno vjerujem da će Dinamo opet biti prvak.

REUTERS

Je li točno da u ove dvije godine nije pogledao nijednu Dinamovu utakmicu uživo na Maksimiru?

- Točno je. Nisam dolazio na utakmice jer mislim da nisam ni smio biti na stadionu. Ti pravilnici nisu oko toga bili sasvim jasni, pa nismo htjeli izazivati vraga, zato nisam uopće dolazio na stadion. Gledao sam utakmice na TV-u, iako mi je u početku bilo teško gledati. Ne možeš biti tamo, znaš da si još jučer igrao s njima, a sad im ne možeš ni blizu. Osjećaš se još jadnije.

Dinamo je stao iza mene

Ne voli se Ademi vraćati u prošlost, ali zanima nas kako je proživljavao ove dvije godine suspenzije. Sad kad je nadomak povratka može reći je li i u jednom trenutku pomislio da više nikad neće igrati nogomet?

- Uf, bilo je tu faza... Sjećam se baš intervjua SN-u (u trenutku kad se pričalo da će ići u Kustošiju, nap. a.), rekao sam, neću se predati. Imam ga i danas kući izrezanoga, često sam se sjetio tih riječi. Realno, nakon četiri godine ja bih se vratio nogometu. Ali u jednom trenutku pomisliš da je to nemoguće, pa se nadaš nekom preokretu u tom procesu, pa opet misliš da si svoje odigrao... A onda opet “ma, vratit ću se i nakon četiri godine”! Stalno je to bila vaga, jedno pa drugo. No kad je ta kriza prošla, ipak je prevladalo ono “vratit ću se, želim igrati nogomet, makar i nakon četiri godine”. To je u meni, igram nogomet od pete godine i sigurno to ne bih dopustio da to samo tako izgubim. Nisam kriv, nisam ništa napravio, ne može samo tako završiti.

Ističe stalno i veliku potporu kluba.

- Dinamo je stao iza mene, plaćao me cijelo vrijeme i zato si ja ne mogu dopustiti da tamo dođem nespreman. Da ja nisam vjerovao u taj povratak, danas bih sigurno došao nespreman. Vjerovao sam, isplatilo se!

Dobro, sad onako, realno. Koliko će trebati da se Ademi vrati u igračku formu? Fizički je, očito, spreman, ali nakon dvije godine izvan terena nije lako odmah zaigrati i biti isti kao prije?

- Uvjeren sam i nitko me ne može razuvjeriti: čim dobijem pravo nastupa, bit ću spreman za igru! Preda mnom su još dva mjeseca ozbiljnih treninga s momčadi, samo molim Boga da mi da zdravlja i vjerujem da ću odmah od početka igrati nogomet koji sam igrao. Možda i bolji.

Ipak, je li se nogomet promijenio u te zadnje dvije godine, hoće li se morati dodatno prilagođavati na te promjene?

- Ne znam. Gledam utakmice i baš razmišljam o tome. Gledao sam i velike utakmice, i Dinamo, i HNL i - ne znam. Čini mi se da se nije puno toga promijenilo, pa onda u drugom trenu da možda ipak jest. Iskreno, to i mene najviše zanima. Onda razmišljam, izašle su nove kopačke s čarapama, da se izvede loptu s centra više nisu potrebna dva igrača, nema crvenog kad srušiš igrača u šesnaestercu, promijenila su se pravila. Morat ću sad prvo pročitati i naučiti pravila, haha. Jedan mi se dan čini da je ritam brži nego prije, onda pogledam neku lošiju utakmicu pa mi se čini da je sporije... Vidjet ću kad dođem, doista mi je nemoguće unaprijed govoriti. Svejedno, vjerujem da ću se prilagoditi bude li trebalo, naravno, kad vidim kolika je razlika, znat ću i koliko će mi trebati za prilagodbu.

Samo želim igrati

U Dinamu vjeruju i da je on taj vođa, igrač koji će na travnjaku i izvan njega voditi Modre u pobjede. Posebno ove mlade igrače, kojih je današnji Dinamo prepun.

- Takav sam karakter, imam neku lidersku crtu, uvijek dajem maksimum. A kad drugi vide da daješ maksimum, onda ih to povuče pa i oni daju sve od sebe. Ali, gledajte, nisam samo ja bio lider, imali smo takvu momčad. Antolić i Pivarić i danas su tu, a bili su tada i Eduardo, Pinto... Imao sam oko sebe isto takve karaktere, pa je bilo lako. Zato, ne bih ja tu sad sebe dizao i stavljao u prvi plan, treba biti realan, momčadi treba više takvih karaktera, nitko ne može sve sam.

Kakve u ovom trenutku Ademijeve igračke ambicije? Sanja li još o inozemnom transferu, odlazak u jaču ligu, svjetla najvećih svjetskih pozornica?

- Možda je to i prije bio moj kiks, što nikad nisam jurio za tim pričama o transferima. Kad sam zaigrao za Dinamo, meni je to bio vrh, samo sam želio igrati u Dinamu i ništa više. Stvarno, želim ostati ovdje do kraja karijere i igrati što bolji nogomet. Koliko god mogu. Uopće ne razmišljam ni o kakvom transferu. Igrat ću do 40., tako se sad osjećam, briga me gdje i kakvo će biti vrijeme. Dok mogu hodati, makar i na jednoj nozi, samo želim igrati nogomet.