KARIJERA MU JE BILA PUNA USPONA I PADOVA, A NAKON NAJVEĆE SREĆE DOŽIVIO JE - NOKAUT! Ni suze u Poreču nisu pomogle: 'Najviše žalim za time...'

Bio je to buran, jedan od najburnijih prijelaznih rokova u Maksimiru. Ljeto 1989. godine, ljeto “izlizanih guma” - Dinamovi su čelnici, naime, “pregazili” tisuće kilometara u potrazi za pojačanjima. Sportski direktor Velimir Zajec i trener Josip Kuže nakanili su ojačati momčad, ugovore s Plavima tog su ljeta potpisali Davor Šuker i Mladen Mladenović, došao je iz Slavonskog Broda i Vjekoslav Škrinjar. A nekako potiho, Zajec je tada, u sjeni ovih transfera, doveo i tri nadarena juniora...

Zahvaljujući sinjskoj vezi Slavena Zambate, Hajduku je pred nosom (opet), u vlak prema Zagrebu, utrpan 16-godišnji zadnji vezni, Josip Gašpar iz Junaka. Iz Titograda je, pak, grada i istoimenog kluba (danas je grad Podgorica, ali klub nije mijenjao ime, nedavno je trener tamo bio Igor Pamić!) došao Dževad Turković, 17-godišnjak koji je izgledao starije, pa je među zagrebačkim novinarima koji su tada pratili Dinamo kružila priča kako su u maksimirskom klubu najviše problema imali sa - skidanjem tetovaže s Turkovićeve ruke, na kojoj je navodno bilo ispisano JNA! Šala se, dakako, odnosila na sumnje oko Turkovićeve dobi...

Zajec ga doveo iz Osijeka

A treći mladac bio je - 19-godišnji Igor Cvitanović! Dotadašnji kapetan juniora Osijeka, koji su u lipnju te godine peti put uzastopno osvojili Hrvatski kup. Završnica je odigrana u Maksimiru, na pomoćnom terenu Hitrec-Kacian i Cvitanović je bio najbolji igrač i strijelac turnira. Visok i mršav, brz, vižljast, poput jegulje je izmicao suparničkim braničima i zabijao, zabijao golove...

Robert Belosevic / CROPIX CROPIX

Iz Osijeka je toga ljeta došao Šuker i svi su mislili da je Cvita njegov prirodni nasljednik u Gradskom vrtu. Ali zapelo je u pregovorima oko potpisivanja profesionalnog ugovora, Zajec je doznao za to, sjeo u automobil i u Zagreb se vratio s Cvitanovićem, potpisao je za Dinamo i odmah je bio proslijeđen, na dvojnu registraciju, u velikogorički Radnik.

A ta je dvojna registracija značila da je klub svoga igrača svake sekunde mogao vratiti i odmah bi imao pravo nastupa. Pa je tako Cvitanović u Radniku na devet utakmica zabio čak šest pogodaka i jasno je da su u Maksimiru reagirali. Kuže ga je najprije pozvao da trenira s prvom momčadi, a onda je, 5. studenoga, četiri dana nakon 19. rođendana, Cvitanović i debitirao za Dinamo! Igrali su Plavi u Maksimiru protiv Sarajeva, vodili su 4:0 i u 84. minuti u igru je ušao Cvita. I u tih šest minuta zabio je dva gola...

- Nikad neću zaboraviti taj osjećaj. Zaplakao sam poslije utakmice od sreće, bio je to debi iz snova. Imao sam veliku tremu, ali kad sam zabio prvi gol, osjećao sam se kao da sam oduvijek na terenu - govorio je poslije te utakmice Dinamov budući golgeter, jedan od najvećih u povijesti.

Ridikulozni transfer 1991.

Do kraja jeseni Kuže je Cviti u još dva navrata dao priliku u posljednjih desetak minuta domaćih utakmica. Najprije protiv Veleža (3:0), potom i protiv Slobode (5:0). I u oba je navrata zabijao! Maksimirske su tribine dobile novog ljubimca, bio je to početak sjajne karijere rasnoga strijelca koji je odigrao ukupno 502 utakmice za Dinamo i zabio 304 pogotka, od toga je na 276 službenih, natjecateljskih dvoboja, postigao 165 pogodaka. I treći je na vječnom popisu Dinamovih najboljih strijelaca, iza Franje Wölfla (260) i Augusta Lešnika (196)...

Ali, bila je to turbulentna karijera, satkana od uspona i padova. Prvi šok Cvitanović je doživio u siječnju 1992. godine, kad je, nakon turnira Slobodna Hrvatska ‘91., bio jedan od glavnih junaka možda i najridikuloznijeg transfera u Dinamovoj povijesti! Iz Varteksa je, naime, u tadašnji HAŠK Građanski doveden lijevi branič Goran Borović, a kao zamjena za njega, uz 200.000 DEM odštete, na posudbu su u Varaždin poslani Cvitanović, Turković i Dražen Madunović! Kakav je to bio Dinamov “pucanj u oba vlastita koljena”...

Robert Belosevic / CROPIX CROPIX

Borović je, naime, nestao jednakom brzinom kakvom se i pojavio na hrvatskim travnjacima, dok je triling na posudbi toga proljeća bio udarna snaga Varteksa! Cvita je odigrao za Varteks 21 utakmicu i zabio je devet pogodaka. I na ljeto je odmah vraćen u Maksimir, a godinu kasnije dogodila se utakmica koja mu je prvi put obilježila karijeru. Plavi su, naime, osvojili naslov u sezoni 1992./93. na krilima golgeterskog dvojca Vlaović - Cvitanović (ukupno 38 pogodaka, Cvitanović je zabio 15 u ligi i pet u Kupu) i u 1. kolu Lige prvaka, u rujnu 1993., u Bukureštu, senzacionalno svladali favoriziranu Steauu 2:1. Zabio je Igor jedan pogodak, ali se i napromašivao, pa su se mnogi pitali jesu li Plavi plasman u 2. kolo prosuli u Bukureštu?

Tako je, nažalost, i bilo, na uzvratu je Steaua slavila u Ljubljani 3:2 i otišla dalje. A krivce za eliminaciju mnogi su navijači i trener Ćiro Blažević pronašli u Željku Pakasinu (izgubio je loptu na centru prije prvoga gola Steaue!?) i Cvitanovićevim promašajima u Bukureštu...

- Ta mi je jesen bila najteža u karijeri. Ostao sam bez oca, ispali smo od Steaue i zapao sam u veliku krizu - govorio je Cvitanović.

No, na proljeće se vratio u golgetersku formu, nastavio je i u sljedećoj sezoni zabijati pogotke, pa je u ljeto 1995. godine dobio i ponudu Middlesbrougha! Ali nije mogao ishoditi radnu dozvolu u Engleskoj i transfer, koji je trebao Dinamu donijeti milijun funti odštete, na kraju je propao. Cvita je toga ljeta bio vrlo nervozan...

Utakmica karijere u Zürichu

I ta je nervoza kulminirala na pripremama u Njemačkoj. Posljednjeg dana priprema, tijekom prijateljske utakmice s Galatasarayem na Daimler Benz stadionu u Stuttgartu, posvađao se i umalo potukao na travnjaku sa suigračem Zoranom Sliškovićem! Razlog? Netko je bio sebičan i nije onome drugome dodao loptu... Trener Zlatko Kranjčar odmah ga je želio zamijeniti, ali Cvita nije htio otići s travnjaka i gledali smo ružne scene. Epilog? Cvita je bio suspendiran i poslan “na kaljenje” u drugoligaša Sesvete.

Međutim, ubrzo je vraćen u Maksimir i u toj je sezoni, 1995./96., postao najbolji strijelac Prve HNL (19 pogodaka), ponovio je taj uspjeh i sljedeće sezone (20 pogodaka). I to mu je ljeto ‘97. donijelo najljepše igračke trenutke. Najprije je briljirao na povijesnoj utakmici s Partizanom u Maksimiru i s dva je pogotka bio jedan od ključnih igrača u nezaboravnoj 5:0 pobjedi Plavih! A onda...

Newcastle! Pogodak u posljednjoj minuti uzvratnog dvoboja s Englezima donio je Zagrepčanima produžetke, Maksimir se tada zatresao “negdje između” onoga potresa 1880. godine i ovog nedavnog, razornog!

- Nikad više neće biti takve napetosti kakva je bila uoči dvoboja s Partizanom, bio je to prvi sudar srpskog i hrvatskog kluba nakon rata. Nacionalni naboj bio je jači od sportskih motiva, igrali su Hrvati, a ne Dinamo. Morali smo pobijediti! Najviše emocija budi mi sjećanje na tu utakmicu, ali svoj sam najdraži gol ipak zabio Newcastleu - rekao je Cvita.

A u rujnu je odigrao zacijelo i najbolju utakmicu karijere, na uzvratu 1. kola Kupa UEFA-e u Zürichu protiv Grasshoppersa, zabio je tri pogotka, Plavi su pobijedili 5:0. I od zagrebačkih je novinara dobio čistu desetku...

U zimskom je prijelaznom roku napokon otišao u inozemstvo! Napokon, jer je to pokušavao nekoliko godina i uvijek se nešto ispriječilo. Ali sad je sve bilo realizirano i Igor je otišao u Španjolsku, u San Sebastian, jedan od najljepših malih gradova na svijetu, postao je napadač Real Sociedada. A u ljeto 1998. godine, doživio je - “nokaut”...

S reprezentativnih pripremama u Poreču uoči odlaska na SP u Francuskoj, izbornik Hrvatske Miroslav Blažević potjerao je Cvitanovića! Navodno zbog neposluha, na jednom je treningu Cvita odbio Ćirin zahtjev upitavši ga “a zašto ostali to ne rade?” i to je bilo dovoljno da ga izbornik pošalje s treninga u hotel, a potom i doma! Ni suze nisu pomogle...

- Najviše žalim za propuštenim SP-om 1998. godine. Bio sam jedini napadač koji je na pripremama odradio sve treninge, jedini sam standardno igrao u klubu. Ali, mene se na treninzima najviše “raubalo”! Nisam to više mogao izdržati, “puknuo” sam, nisam želio da mi mišići eksplodiraju od napora. Pobunio sam se i to je bilo kobno - opisivao je Cvitanović te trenutke i sukob s Blaževićem, koji je, po svom običaju, tada u Cvitanoviću “izmislio Pakasina” kako bi učvrstio autoritet i uozbiljio igrače uoči odlaska u Francusku.

U Real Sociedadu Cvita je na 37 utakmica zabio samo četiri pogotka i 1999. godine vratio se u Maksimir, u kojem je ostao još tri godine, da bi nakratko “skoknuo” do Japana, poslije kojeg je u rodnom Osijeku i okončao karijeru 2004. godine. Turbulentnu karijeru, u kojoj je svašta doživio - od etiketiranja da je bio “strijelac nevažnih golova na malim utakmicama” do istinskoga štovanja i ulaska u povijest hrvatskih i Dinamovih najvećih golgetera...