ZAŠTO SU OPET PRESKOČILI KUKOČA? Iako je za mnoge najkompletniji košarkaš bivše države, opet nedovoljno da bude izabran u Kuću slavnih...

Ovoga puta nominacije nisu bile dio Final Foura NCAA. Jer March Madnessa nije bilo, samim time niti Final Foura. Studio ESPN-a i objave na netu. Za klasu 2020. Onu koja će biti zapisana kao klasa Kobea Bryanta. Jedan od najvećih košarkaša svih vremena poginuo je krajem siječnja, početkom travnja je već završio u Hall of Fameu.

Paul Pierce je pred koji dan izjavio kako je jedan od razloga zašto je igrao jednu sezonu duže nego je trebao i taj što nije želio završiti u klasi zajedno s Bryantom, Timom Duncanom i Kevinom Garnettom, kad se budu birali u Hall of Fame.

Pierce se šalio, ali doista, već 2021. godine mogao bi biti najveća zvijezda te klase. U kojoj bi mogao biti i onaj kojega Hrvati, ali ne samo Hrvati, već godinama čekaju.

Toni Kukoč je preskočen, barem to tako izgleda iz našeg kuta gledanja i ove godine. Bilo nam je lakše kad je izabran Dino Rađa, jer je netko naš završio u Springfieldu, iako cijelo vrijeme iznad svih izbora Međunarodnog odbora u posljednjim godinama stoji upitnik. Zašto uporno preskaču Kukoča?

Sam Kukoč često je govorio da on o tom izboru ne može suditi, jer je svaki, pa i taj izbor subjektivan. Zna i on kako će jednog dana dobiti taj prsten iz Springfielda, stajat će tamo pred svima živima koji su izgradili ovaj sport i držati govor u kojemu će nastojati biti duhovit ili barem patetičan i od toga dana moći će i formalno reći kako je u sportu kojega je igrao drugačije nego svi ostali napravio sve i u formalnom smislu.

Iako, na kraju dana, što to nama, navijačima, znače nagrade? Može li sama ta činjenica uvrštavanja Tonija Kukoča u Kuću slavnih, bila ona 2021., 2022. ili 2023. godine, možda i kasnije, pomutiti sjaj njegovih igara koje smo, ako smo imali sreće, gledali? I u njima uživali.

Znam da nismo svi isti na ovome svijetu, ali svaki onaj trenutak, spretno pohranjen u memoriji, svaka ona genijalnost u jednom kvadratu terena koju sam ubrao uživo ili preko TV, a producirao ju je baš Kukoč, sve to, recimo, meni znači puno više od tog formalnog učlanjenja u najveći klub ovoga sporta.

Ako nekome nije jasno da Toni Kukoč tom ekskluzivnom klubu pripada, ako tako ne misli neko vijeće mudraca koje svake godine određuje tko su novi članovi, onda vjerojatno niti oni sami nemaju predodžbu što rade u tom tijelu.

Prije nekoliko dana umro je Bora Stanković, najveći dužnosnik kojega je košarka, barem s ove strane svijeta ikada izmislila, član Hall of Famea od 1991. godine. Jednom su ga pitali tko je najbolji košarkaš bivše države? Najkompletniji. A čovjek koji je vidio sve i koji je svima dao okvire u kojima će se pokazati svijetu nije otišao dalje od Kukoča.

Upravo je Stankovićev nasljednik, ili onaj koji je pokušao imati utjecaj kao nekada Stanković, Patrick Baumann, ove godine dobio šansu biti izabran ispred Tonija Kukoča.

Baumann je preminuo prije dvije godine od srčanog udara u 51. godini, na početku neke nove revolucije FIBA-e, koja je njegovom smrću ostala ipak nejasna. No, Baumann, švicarski odvjetnik, postao je ime u košarci i on je izabran u klasi 2020. Zajedno s Kobeom, Duncanom ili KG-om.

Nije mi namjera uspoređivati Baumanna i Stankovića, njihov doprinos ovom sportu, jer to je utakmica koju Baumann nikada nije mogao dobiti, ali već sama činjenica kako je Bora Stanković izabran u Hall of Fame 1991., prije nego li je do Springfielda stigao, recimo, Krešimir Ćosić (1996.) govori dosta o tome kako HOF gleda na dužnosnike, a kako na igrače.

Toni Kukoč je član FIBA-ine Kuće slavnih, što je razumljivo, jer to je igrač koji je tri puta bio europski klupski prvak s Jugoplastikom, bio je europski i svjetski prvak, dva puta je igrao finale Igara. Da, i tri je puta bio NBA prvak. Gospodar prstenova.

Iako je uvijek nezahvalno uspoređivati, meni će SP 1990. ostati kao konačna potvrda vrijednosti Tonija Kukoča. Tada je imao nepune 22 godine, tada je bio izabran za MVP-a tog natjecanja. U toj reprezentaciji Jugoslavije su bila dva člana Kuće slavnih, Dražen Petrović i Vlade Divac, a treći iz te generacije, Dino Rađa bio je tog ljeta ozlijeđen. Za SAD je tada igrao član HOF-a Alonzo Mourning, vodio ih je član HOF-a Mike Krzyzewski, za Brazil je igrao Oscar Schmidt, također stanovnik Springfielda...

Toni je i tada bio bolji od svih.