Hrvatski košarkaši slave pobjedu protiv Španjolske
 REUTERS/Jim Young
PONOVNO U DRUŠTVU RIVALA SAD-U

PIŠE TVRTKO PULJIĆ Hrvatska košarka je tek sada na početku, a to se nije dogodilo već 25 godina

Piše: Tvrtko PuljićObjavljeno: 29. kolovoz 2016. 11:39

Čim su završile Igre, američki mediji objavili su popis od četiri košarkaške reprezentacije koje bi za četiri godine, na OI u Tokiju, mogle biti najveći rivali SAD-u. Među te četiri reprezentacije nalazi se i Hrvatska.

Ona je smještena na ovu listu zajedno s Francuskom, Australijom i Kanadom. Na njoj nema srebra i bronce iz Rija - Srbije i Španjolske, što se posebno nije dopalo našim istočnim susjedima.

Ima li za takvo razmišljanje realne podloge? I koliko je to Hrvatska velika i jaka nakon Rija?

Posljednjih dana malotko nije poželio nešto reći o košarci. I svi ti komentari uglavnom su pozitivni. Ponekad i pretjerano pozitivni, pa se čovjek uhvati u trenu s razmišljanjem treba li se sad čak i braniti od te silne erupcije oduševljenja?

U Riju se međutim ništa spektakularno nije dogodilo. Samo su se poštivala određena pravila. U prvom su planu bili igrači, a ne trenerske taštine te je Bojan Bogdanović bio zdrav, za razliku od lanjske godine. Sa zdravim Bojanom Bogdanovićem nikada se lani ne bi dogodila Češka, da si ne lažemo.

Usput je odrastao i Dario Šarić, odrasta još uvijek Mario Hezonja, a ostali su shvatili svoje uloge. Iako, kad imaš kraj sebe u momčadi Bojana Bogdanovića, zar nekome ne bi trebalo biti jasno gdje je tu u hijerarhiji na parketu? Ne treba mistificirati.

Hrvatska je međutim baš zbog negativne klime u kojoj je živjela košarka u nas, napravila jako puno ovo ljeto. Ljudi su tijekom godina digli ruke od nje, nitko nije ništa očekivao u Riju i to je uvijek dobar tretman za one koji nastupaju. Koji se trebaju pokazati.

Recimo, rekao je nekidan Boris Sakač, informatički guru Olimpijskih igara, da je atenska gradonačelnica Dora Bakoyanni naređivala svojim suradnicima uoči Igara 2004. da govore kako ništa u Ateni ne valja. Jer svi koji su dolazili u Atenu, pripremili su se na kaos, a kad su ih dočekale sasvim solidne Igre, onda je svima bio dojam još i bolji od objektivnog. Jer su se svi nadali rusvaju.

U nekoj mjeri tu su kontrolu očekivanja razvili i hrvatski košarkaši. Škola se najteže plaća kad je moraš odraditi na sebi.

I stoga su plasirali, i uoči Torina, pa i uoči Rija, priče o tome kako su tu oni autsajderi. I kako su svi bolji od njih.

Iako su znali da nisu.

Ne znam kako će dočekati Eurobasket 2017. Trenutačno, po rezultatu iz Rija, Hrvati su peta reprezentacija svijeta, treća u Europi. Doduše, po FIBA renkingu su 11. u svijetu i sedmi u Europi, jer tu se kumuliraju rezultati unazad nekoliko godina.

Roko Ukić je prvi govorio o Eurobasketu dogodine, nešto je rekao i Dario Šarić, pa čitam u tim riječima natruhe optimizma. Ako ga se može iščitati u onome “ne smijemo se zadovoljiti ovime, treba to potvrditi sljedeće godine”.

Koliko će biti realno? Reprezentacija je živo tijelo, tijelo koje bi trebalo pripremiti. Kako bi doista bilo onako kako nam predviđaju Amerikanci za četiri godine na Igrama u Tokiju. Možda i najveći rival SAD-u! Za takvo što treba već sljedećeg ljeta ubaciti u reprezentaciju ljude koji ne da nisu na razini Darija Šarića danas, nego će im trebati vremena i da dosegnu Marija Hezonju. A mora ih se ubaciti. I Dragana Bendera, Antu Žižića, Ivicu Zupca. Njih trojicu prije ostalih. Za Tokio, za četiri godine.

I to je težak, zahtjevan posao. Tu se ne radi o ludilu od dva mjeseca kojemu smo svjedočili ovo ljeto. Ono iza bit će na ovim temeljima, ali trebat će puno strpljenja, i struke i suigrača, a onda i javnosti za bolne prve korake. Za puzanje zapravo. Bez toga neće biti ni velikih, najvećih stvari.

Treba stoga biti mudar i uživati u konačnoj percepciji Hrvata ovim sportom. Ali i zasukati rukave.

Tek sada smo na početku. Normalnom početku.

Što se nije dogodilo unazad 25 godina. I ne treba opet preskakati stepenice. Ima i vremena. Treba vidjeti što želi Aco Petrović. Želi li još biti izbornik, a ako to doista želi, onda bi trebao otići iz Cibone, jer ta dva posla su nespojiva. Ako nije Petrović, onda, čujem, trebao bi to biti Andrea Trinchieri, s kojim se nisu prekinuli odnosi nakon što se zahvalio - jer je tražio četiri godine ugovora u startu - ovoga proljeća. Kakva je danas situacija s Velimirom Perasovićem, jesu li se primirili odnosi s Nevenom Spahijom, je li razbudio svoje šanse Dražen Anzulović...

Ima tu dosta pitanja. I nema prostora za promašaj.

Dovoljno ih je bilo da ne bismo svi skupa znali kako je bilo teško. Kao što je danas uživancija slušati lijepe stvari.

O košarkašima. Napokon.

Linker
23. studeni 2024 20:28