Svaka čast, kapetane! Ovo je jedna od najpoštenijih izjava u povijesti hrvatske reprezentacije

Opet smo tu i nismo nigdje. To je otprilike bio sukus razgovora u gluho doba noći. Bojan Bogdanović je, naravno, gledao. I nervirao se. Iz Salt Lake Cityja nije to izgledalo ništa drugačije nego uz parket, nego u Hrvatskoj. Nije mu bio jasan sudački kriterij, zapravo to je politički korektna opis onoga što je mislio o suđenju kojega imala Hrvatska kontra Slovenaca. Iako, na kraju dana, to nam neće pomoći. Neće niti klincima koji su pokazali da bi jednom mogli biti vrhunski, a ne prosječni, što je u jednoj od najpoštenijih izjava u povijesti hrvatske reprezentacije kazao kapetan Pavle Marčinković o sebi i onom faulu kojega je napravio u zadnjoj minuti za odlučujuću slovensku tricu uz dodatno bacanje.

'To je točno onaj trenutak koji dijeli vrhunskog od prosječnog igrača. Taj djelić sekunde koliko sam ja zakasnio se kažnjava'. Pavle Marčinković

RONALD GORSIC/CROPIX Cropix

Hrvatska je mogla za ovaj ciklus biti nešto iskusnija, ali to ne znači kako bi prošla bolje u uvodnoj utakmici. Više nego je to bilo potrebno o tome je zborio, pa je izgledalo kao da traži alibi, Veljko Mršić. Na kraju dana to neće biti važno, cilj je odlazak na SP, a za taj odlazak ostala je utakmica manje. Trebat će nam osam pobjeda, trebat će uhvatiti četiri do konca lipnja. U bilo kojoj matematici koja bi jamčila prolaz nužno je dobiti u Finskoj. Sve ostalo spada u sferu nemogućeg, poput pobjede nad Slovenijom u Ljubljani. S Lukom Dončićem.

CROPIX Cropix

Klinci koje je Mršić promovirao, stoga, u Espoou u nedjelju ne trebaju igrati za dojam, prva je prošla, do druge će biti tri dana i ništa više neće biti kao prvi put, jer tako je to uvijek, i u životu i na parketu. Klinci koji su odrasli u 40 minuta moraju nekako do pobjede u nedjelju. Zbog sebe samih, zbog svojih karijera prije svega. Zbog činjenice da se niti jedna vrhunska, a ne prosječna generacija kakvih smo se nagledali u prošlosti, ne odgaja kroz poraze nego kroz pobjede.

Kako do nje doći? Pustimo na stranu penale koji su otišli debelo ne slovensku stranu, pustimo i neke otvorene promašene trice u završnici i uhvatimo se onoga što je meritum. A to su detalji, to su one sitne stvari u igri koje se i te kako mogu popraviti do nedjelje.

Veljko Mršić je izrotirao svih 12 ljudi u prvom poluvremenu i nekima od njih koje je vadio iz igre razbijao je ritam. Mlada je ovo momčad i nije se mogla toliko umoriti da za tri dana ne bi bila u stanju igrati. Visoki intenzitet je u redu, ali je u redu i otići na poluvrijeme s prednosti jer ju je Hrvatska svojom igrom i te kako zaslužila u prvih dvadeset minuta. Tu je bio prvi problem.

Ostalo se dogodilo u čistom čitanju utakmice. Bio je nesrazmjer u faulima, ali isto tako radili su se nepotrebni prekršaji, hvatalo se rukama na deset metara od koša napadača, i to u bonusu. To se ne smije. Neshvatljivo je ako Žiga Dimec čuva Roka Prkačina da se za Prkačina na izolira jedna strana i da ovaj napadne driblingom sporijeg čuvara. Ne bi se trebalo događati i da Filip Bundović traži i od klupe, a valjda i suigrača da mu se spusti lopta jer se osjeća nadmoćnim nad Jurijem Macurom u igri leđima prema košu, a lopta mu ne stigne u ruke. Nepojmljivo je, nadalje, i da Lovro Gnjidić ne napadne koš u barem tri navrata u drugom poluvremenu, kad su Slovenci zaboravili da ga trebaju usmjeravati ulijevo. A svaki je put kad je stao s driblingom mogao do zakucavanja. Neshvatljivo je, ako želite, i da Matej Rudan odigra sjajno otvaranje, pa onda skupi tek pokoju minutu do sirene.

I to su detalji koji bi trebali biti bolji do nedjelje. Pa bi to uz svu agresivnost, želju, htijenje i borbenost koju nosi ova mladost i zbog koje je pokupila simpatije na svom debitantskom balu, trebalo biti dovoljno za Fince.

I ne treba niti pričati o tome kako će ova momčad biti najbolja u proljeće 2023. kad će se igrati posljednji ciklus ovih kvalifikacija. Jer do tamo se, ako se ne krene s pobjedama već u Finskoj neće niti stići, a i ako se i stigne, tada bismo bez brzog početka pobjeđivanja bili debelo bez šansi za prolaz na SP.

A cilj je jasan. Treba otići na SP, jer nam to onda otvara šansu i za Igre. I Bojan Bogdanović neće morati sljedeće ljeto igrati svoju oproštajnu utakmicu za Hrvatsku.

Da, s mladosti. Ovom mladosti. Ali, ne s mladosti koja u startu ima opravdanja za mogući kiks. Takvi, oni koji idu linijom manjeg otpora, ne postaju vrhunski. Samo prosječni.

A ovi klinci to ne bi trebali biti. Barem neki od njih.