Nije to bio lak petak, nije bila laka noć, ali niti jutro subote. Josip Sesar se rano probudio i vrtio je fil poraza od Francuske, ali i ukupne slike stanja naše košarke.
Sve je gorjelo od fatalizma, od priča o propast sporta s kojim smo nekada dičili, iako se vremena kad je to bilo sjećaju samo veterani.
Sesar je svega svjestan i ovo je njegova istina.
- Cijela priča ovih kvalifikacija stane u onih pet minuta otvaranja drugog poluvremena u Sarajevu. Mi nismo ispali u petak, mi smo ispali tada. Što se tiče Francuske, ja s porazom nisam i nikada neću biti zadovoljan. Međutim, igrali smo protiv osam euroligaških igrača i protiv takvog protivnika je moje mišljenje da smo dobro držali. S malo više pameti u napadu, možda so mogli i više, ali kad se pogleda kako Francuzi antropološki izgledaju u odnosu na naše igrače, kad im se pogledaju fizikalije, postaje jasno zašto smo se mučili zabiti bilo koji poen. Imali su oni 15 skokova u napadu, akad bih s promjenama obrane i poremetili, oni bi dolazili do realizacije kroz individualnu klasu. Nisu imali puno akcije, ali su ih vukli iz klubova odakle im dolaze igrači i uvijek su se iz problema izvlačili igrom jedan na jedan.
Odmah je spomenuo to Sarajevo. Koliko je frustrirajuće ostati bez Eurobasketa zbog pet loših minuta.
- Slično nam se dogodilo i protiv Francuske sada. Dogovorili smo da radimo faule, da ispucamo bonus, da nema laganih poena, ali to niti u Sarajevu, niti sada na početku drugog dijela nismo napravili. Otkako sam preuzeo reprezentaciju, bilo je tu dobrih momenata. Onaj turnir u Istanbulu nas je napunio optimizmom, bili smo i dobro na olimpijskih kvalifikacijama u Pireju. I znali smo daje ključ u studenom protiv BiH. Jasno je da Zubac i Šarić, uz Hezonju nose našu igru, a njih dvojice nema u kvalifikacijama. Evo, mi so ada ostali i bez četiri igrača koja bi bila u ozbiljnoj rotaciji protiv Francuza, ali zbog ozljeda su otpali Božić, Branković, Nakić i Ramljak. Mario je stigao na posljednji trening zbog obveza u Realu...
Ipak, prvi nam je put i bez europske smotre, to baš jako loše zvuči?
- Možemo se mi sada vaditi da je to splet nesretnih okolnosti, ali to je činjenica. Sve je, kažem, stalo u tih pet minuta u Sarajevu. U Zagrebu je bilo OK, u Sarajevu nismo uspjeli.
I što sada?
- Pričati o nekom uvođenju mladih je pitanje koje ne razumijem. Onaj tko je kvalitetan bit će unutra. Prvo je na redu Cipar u ponedjeljak. Kad si u reprezentacije, onda t nema utakmice koja nije važna. A mi želimo ove kvalifikacije završiti s pobjedom.
Ima li Josip Sesar motiva, želje, volje, snage za nastaviti izbornički posao?
- Što se mene tiče, tu problema nema. Radim najbolje što mogu i vjerujem u to što radim. Ljudi iza Saveza su me zvali i dali mi priliku, a kad podnesem izvješće o ovoj akciji, isti ti ljudi će im reći idemo li dalje zajedno ili ne. I što se toga tiče, ja u ljude iz Saveza imam potpuno povjerenje, znam da će odlučiti najbolje. Znači li to da ću ostati ja na izborničkoj klupi ili će doći netko drugi, to je odluka koja je na Savezu. Reprezentacija i HKS su iznad svakog pojedinca. Osobno vjerujem da mogu dalje sa svojim stožerom, ali odluka će biti na čelnim ljudima Saveza.
Kako uopće izvući našu košarku iz gliba u koji je upala?
- Već smo pričali o tome kakva su tijela Francuza, a kava naša, koliko su oni brži, jači, viši od nas. I kako smo se mučili postavljati napade. Tu se vidi i razlika između Marija Hezonje i ostatka naše reprezentacije. Sa strane će netko reći, "treba samo raditi", normalno je da treba. Moje je mišljenje dase mi kao narod nismo genetski promijenili, postojao je talent, postoji i sada. Trebaju nam ulaganja. U svemu što radiš trebaju ulaganja. Govorimo li o biznisu ili o tome koliko trebaš ulagati u djecu ako želiš da ona napreduju. I nije sve do Saveza ili reprezentacije, tu je i do ulaganja u infrastrukturu, trenerski kadar, ali i prve momčadi klubova. Seniorska momčad stvara raspoloženje u klubu, a bez ulaganja u igrače koji će se moći za neke ciljeve, nema napretka. Djeca se moraju zalijepiti za nekog superstara, treba im to biti nit vodilja. Puno je to kompleksnija priča o toga da se treba zatvoriti i raditi šest sati dnevno. Postoji ta generacija igrača rođena 2010., tu su dva klinca iz Njemačke, mali Garma, mali Ukić, no valjda je svima jasno da su oni još jako mladi...
U svemu tome je košarka iskliznula iz većine medija, a to je novi problem za ovaj sport u Hrvata.
- Mislim da je relativno mali broj ljudi u Hrvatskoj upoznat s igračima Francuske koji su nas dobili u petak. Košarka je na komercijalnoj televiziji koju velika većina populacije ne može gledati. Ljudi ne znaju niti koja je vrijednost BiH, koja ima petorku ljudi od dva metra i više. To su ozbiljna tijela, od Atića, Muse, Gegića, Alibegovića, Kamenjaša. I tu nismo bili kompletni, sada nismo bili kompletni. Kompleksna je to priča.
Ali, nekako se svodi na fatalizam, "košarka je umrla". Kako taj narativ promijeniti? Ne mogu ga mijenjati ljudi koji se bave krovopokrivanjem. To moraju promijeniti ljudi iz košarke.
- Taj fatalizam me uvijek nervirao. Kad čujem ono, "ne gledam to otkako Dražena nema". A nema ga s nama od 1993. godine. 32 godine! Ne smije podcjenjivati momke koji se trude, koji vrijedno rade, a tim tezama se radi upravo to. Ne želim ispasti PR, ali znam što radi Savez, znam koliko financijski pomaže klubove, znam kakve mi uvjete imamo u reprezentaciji. I nije ovo rezultat Saveza, klubova, igrača, trenera, puno je to kompleksnije.
To je rezultat zajednice. Rezultat društva u kojemu se koprca košarka, odluke o tome treba li nam košarka kao elitni sport ili ne?
- Individualni sportovi su uvijek projekt obitelji. U Hrvatskoj je nogomet svijet za sebe. Uostalom, kad djetetu date loptu, on će prvo udariti nogom, nego je uzeti u ruku i baciti. Svi su nam sportovi osim nogometa u padu. Košarka, koja je nekada bila drugi sport, odmah iza nogometa, najviše je pala. Kad nisi u medalji, onda to ne vrijedi, takav je stav. I društvo, zajednica, država, kako god to nazvali mora neke stvari postaviti da bi bilo bolje. Jer, da smo mi i izborili Eurobasket, da smo tamo otišli sa svim našim potencijalima, kad bi se sredinom rujna taj isti Eurobasket završio, bili bismo tu gdje smo i danas. S istim problemima. Ovo ih je sada samo razgolitilo...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....